Piše: Jovana Vukanović
Radomir Uljarević: „Intenzivna nega“ (Kosmos izdavaštvo, Beograd – Nova knjiga, Podgorica, 2025).
Zbirka „Intenzivna nega“ kroz svoje problemsko tkivo sažima glavne stvaralačke koordinate pjesnikovog bića, čije izvorište kreće daleko ranije – od samih početaka dosadašnjeg bogatog pjesničkog opusa Radomira Uljarevića, a koji ga je s punim pravom i razlogom svrstao u red naših najkompetentnijih i najuspešnijih stvaralaca. Reći za nekog da je u svojoj misiji najkompetentniji i najostvareniji, veliki je zalog. Takav zalog, na ovom mjestu i ovom prilikom, navodim s potpunom odgovornošću. A ona proizlazi iz osjećanja jasne razložnosti i perspektive Uljarevićeve poetske analitike, ispoljene već na samom startu njegovog literarnog angažmana, a kojom se, sa još izraženijom dosljednošću, i danas glasa.
Književna kritika je naglasila, i ne jednom, da Radomir Uljarević, sa plodonosnim opusom od oko petnaest pjesničkih zbirki, piše zapravo jednu knjigu. U takvoj problemskoj „nivelaciji“ Uljarević je svakim sljedećim naslovom samo ojačavao sopstvenu filozofiju. Otuda će i „Intenzivna nega“ u svojoj temeljnoj postavci nastaviti da ukazuje na pitanja koja se od ljudskog pamtivjeka uvijek nanovo otvaraju i nikad ne završavaju.
Na koje i kakve koordinate onda mislimo kad govorimo o Uljarevićevoj poeziji, bilo onoj ranijoj, ili najnovijoj, sabranoj među korice „Intenzivne nege“? To su, bilo kroz svjetovnu, širu duhovnu ili božansko-sakralnu transkripciju, sva ona pravila, uslovnosti, bazična uporišta, redosljedi, logičke i intuitivne poveznice ljudskog civilizacijskog post(oj)anja, od njegovih početaka do danas. Ali kako čovjek kroz dugu istorijsku putanju nije uspijevao da koliko-toliko harmonizuje egzistencijalnu i (s)misaonu, idejnu projekciju svog bivstvovanja, da očuva integralnost sopstvenog poimanja svijeta, s vremenom je sve više postajao zatočenikom tog nesaglasja.
Međutim, taj opasni disbalans, to laviranje nad svakodnevnim ponorom, kada se direktno, instinktivno suočimo sa pitanjem biti ili ne biti, za pjesnika postaje prvorazredni izazov. U toj opštoj pometnji, figurativno rečeno, i pored svih nejasnoća i iskliznuća koja prate ljudsku trajektoriju, misaonu okosnicu sopstvenog djelanja i nauma pjesnik i dalje drži u svojim rukama. Kataklizmičku atmosferu Uljarević najavljuje u pjesmi „Drhtanje“ (u prvom ciklusu „Nesećanje“) stihovima: „Šta je preostalo još od povesti? / U njoj se ne čuje ni pesma slavlja, / Očuvani su sadržaju svesti, / I drhtanje se nastavlja, nastavlja…“, da bi odmah u narednoj pjesmi „In vivo“ započeo „dvoboj“ sa sopstvenom strepnjom: „Ako što ima neumrlo, / Tanje od paukove niti, / Pobediće te, vražja silo, / Oba sveta će obnoviti!“
Bez obzira što je priču o svom postanju i trajanju složio u „kutije“ ispisane istorijom i svjedočenjima, čovjek je, u suštini, najnestalnije biće na ovom svijetu: kroz dijalektičku formulu svog izbivanja na zemlji, on se sjeća i zaboravlja, griješi i ispravlja se, nadom i beznadežnošću hrani svoje srce, biva i jak i slab, danas s vjerom u Boga, sjutra najljući bezbožnik… No Uljarevićev čovjek, iako na konstantnoj vjetrometini, bilo da iz neznanja samom sebi skraćuje vidike, ili mu ih neko drugi preusmjerava u svoju korist, negdje u dnu svijesti, u praroditeljskom duhovnom nukleusu, u iskonskoj čestici svog rodoslova, čuva svoju legitimaciju, svoj DNK. A to što ni u svom sjećanju nije uvijek dosljedan, podsjetiće ga kazna, bolna i dotad neviđena iskušenja, lice pravde u čije ime i opstaju zemaljski putevi. Pjesma „Nesećanje“ svjedoči o tome jednostavno i jasno: „… Jer progonjeni prvim zaboravom / kažnjeni u svim budućim danima… Sada u žilama krv nam se ledi / U daljini se nesećanje beli / A mi tek sričemo: az buki vedi…“
Ako bismo tražili bazičnu projekciju Uljarevićevog pjesničkog opusa, otuda i najnovije poezije, možda bismo je ponajprije prepoznali u raspeću čovjekovom, u dvostrukosti njegovog bića, koja se, od njegovog pamtivijeka, nekad slabije nekad jače, rasplamsava između njegove zemne trošnosti i duhovne, misaone energije. Konkretno, ta energija mu svojim dozivom kroz vanvremene i vanzemaljske koordinate otvara nove svjetove, nove dubine i perspektive, novu čulnost, i drugačiju zagledanost od one svakidašnje.
Ako naučnici ovog vremena i dalje tragaju za vanzemaljskim vibracijama života koje bi, možda, dale odgovor na neke i do danas neodgonetljive umjetničke forme, Uljarević, naprotiv, ne samo da ih osjeća već ih saobražava viziji sopstvenog nadahnuća i vjere, poručujući nam time na nezaustavljivost čovjekove mašte, i na njegovu iskonsku potrebu da sebe pronalazi i van pronađenog. Jer život, prožet filozofijom „od danas do sjutra“, udaljava ga od svake misije, čini ga taocem ovozemaljskog „rasporeda“ koji počiva na goloj inerciji datog. A to znači da je ovo vidljivo iskustvo koje nas legitimiše samo jedna vrsta piste sa koje uzlijećemo da bismo u svemirskoj maglini pronalazili odjeke naših promisli.
Da čovjek umire i rađa se iz svog pepela kao feniks, već je na startu dovoljan zalog da krene da nanovo ispituje kakvoću svog bitisanja. Koliko god da je pepeo tragičan i uslovljen zlom u čovjeku, Svevišnji nam je pružio i tu mogućnost da se na takav način ogledamo. Pjesma „Rasprava sa dušom“ govori da su naše tijelo i naša duša raspeti. Za početak – dovoljno! Da bismo mogli krenuti dalje u potragu za saglasjem koje će nas, negdje i nekada, dodirnuti! Međutim, tek na tom putu se najočiglednije pokazuje naša moć, odnosno nemoć našeg poimanja istinske, suštinske odrednice života. Samo su izabrani, čija su sva čula okrenuta ka onostranom, prvotnom, čistom djelanju, kadri da u njegovim ponornim dubinama pronađu izvore prve iskustvene svjetlosti. Taj izazov karakteriše najveći dio Uljarevićeve poezije, otuda i ovu najnoviju zbirku.
Slovo Radomira Uljarevića na uručenju nagrade „Branko Ćopić”o zlatnoj paučini i srebrnoj magli
Bezimenost naše sudbine proizlazi iz činjenice da, prepuštajući se najčešće izletima zadovoljstva i euforiji trenutka, kao i zbunjujućim damarima istorijskih datuma, zaboravljamo na duhovnu nit našeg postanja, a što nam pjesnik potvrđuje narednim stihovima: „Ono što ti misliš večna tajna da je / objavljeno već je u pčelinjem zuju / Ali ta pismenost tebi nedostaje / Što oči ne vide i uši ne čuju / To je sušti dio izgubljenog sveta.“
Doduše, pjesnik i sam priznaje da se iz naše profane statike i samodovoljnosti nije lako vinuti u čiste prostore promisli, pa će u pjesmi „Mozaik“, tražeći put do „tajanstva celine“, samo konstatovati: „Kako da prepoznaš u sveopštoj graji, / Gde je konac svega, a gde je Počelo.“
A da bismo prepoznali, nužno je svom snagom svoje duhovnosti posvećeno pronicati u tajne našeg univerzuma, u čovjekovo postanje i opstajanje, šta smo i gdje smo, kako da se obdržimo a da ne okrnjimo ni tračak svjetlosti od svoje duše, kako ono što zamislimo i učinimo dovedemo u najljekovitiji sklad, svoje grijehe kako da priznamo i okajemo, sebe da udostojimo svake žrtve za božiju pravednost… to mogu samo oni predani čovjeku do stepena svetosti. Kroz simboliku takvog čina, Uljarević je, zapravo, iznio svu dubinu svog poetskog traganja, svoje poetske metafizike. Takva metafizika ima ljudski lik, izvan je uskih spekulativnih manira i imaginarnih narativa; nema usiljenih situacija i objašnjavanja, sve što jeste i što nije – čovjek nosi u svom krvotoku kao saznanje.
Zbirka „Intenzivna nega“ nastavlja poetološku i problemsku fakturu njenog autora, koji je od prve knjige do svake naredne, što čine impozantan opus od blizu 20 naslova, pratio teret ljudskog postojanja kao pisani, a znatno više kao nepisani trag vremena.
U taj nepisani trag Uljarević uranja svojom poezijom kao isposnik, predan do kraja svojoj misiji, poezijom dubinskog osvješćenja, jezički sabranoj i odabranoj, pomjerajući iskustvene granice čovjekove prakse i poimanja. To je poezija koja, prema riječima Selimira Radulovića, „overava puni smisao starovremenih reči da svaki civilizacijski kret povećava meru naše usamljenosti“. Samo da dodamo: i mjeru naše zapitanosti.
Izvor: Pečat
