Piše: Aleksandar Peković
Krajem osamdesetih godina prošlog veka, osnovci i srednjoškolci su posedovali sezonske članske karte Muzičke omladine, za obavezne posete kulturnim institucijama (drama, komedija, Opera, balet, koncerti simfonijske/kamerne muzike). To je bio sastavni deo obrazovnog procesa i jedan od uslova za dobijanje zaključne ocene iz predmeta muzičko obrazovanje. Iako smo u početku sa nekim blagim teretom odlazili na muzičke događaje, nakon nekog vremena to je počelo da nam se sviđa. Ne znam kako bih to objasnio. Nismo razumeli mnogo, ali su muzika i ples, kao univerzalni jezik, počeli da dodiruju neke neistražene segmente ličnosti kojih ni sami nismo bili svesni. Drugim rečima, muzika je počela da nam se uvlači pod kožu. Ni tadašnjim generacijama nije baš bila toliko bliska linearna pažnja, a možete zamisliti kako je to teško današnjoj generaciji u izobilju medijskih sadržaja. Navodim ovaj primer jer je projekat svetske organizacije „Juenesses Musicales International“, najveće omladinske muzičke nevladine organizacije na svetu, implementiran u obrazovni sistem Jugoslavije preko organizacije Muzička omladina, bio genijalan.
Početkom devedesetih godina ovaj sistem je iščezao, a bio je veoma važan jer je od ranih 1960-ih bio sistemski metod za uvođenje mladih u klasičnu muziku, i to kao deo kulturne politike i obrazovanja. Ja sam to lično definisao kao najbolji „virus“ kojim smo bili zaraženi. Ne naravno svi, ali jedan dobar deo mlade populacije. I dalje verujem da se za vrednosti koje su tada postavljene i ostvarivane i danas vredi boriti. Koristi od ovakve vrste vaspitanja bile su u tome da su mladi ipak imali daleko veću pažnju i fokus na programe duže od 60 minuta, razumevanje tišine i konačno mogućnosti da muziku propuste, prožive, te da počne njeno razumevanje ili bar osećanje izuzetnog emotivnog stanja kao posledice.
Transformacija klasične muzike
Pored toga, mi smo imali nasleđen sistem muzičkog obrazovanja, koji nije bio obavezan, ali je bio veoma popularan i poštovan. Desetogodišnje muzičko obrazovanje bilo je besplatno i svima dostupno. Cilj, kao ni danas, nije da svi postanu muzičari, ali je izuzetno važan segment u stvaranju zdrave, obrazovane nacije, muzički pismene i umetnički osvešćene. Muzika je izuzetno važna za razvoj kognitivnih sposobnosti tokom celog života. Ovakav sistem zapadna hemisfera, bazirana i orijentisana na stvaranje kapitala, ne poznaje. Znam mnogo ljudi iz zapadne Evrope i Amerike koji su oduševljeni idejom da postoji ova vrsta državnih, besplatnih škola, jer je to tamo odavno dostupno samo deci iz bogatih porodica i viših društvenih staleža.
Vremena su se promenila, ali je za početak važan malo širi pogled kako bismo razmatranje stanja klasične muzike danas, kod nas i u svetu, stavili u odgovarajući istorijski kontekst.
Ovaj trenutak za aktuelne generacije dece, tinejdžera i omladine podrazumeva neograničen broj medijskih izvora, od televizora, radija, interneta, telefona koji daju apsolutnu podršku i dostupnost u odnosu na pre 40-ak godina. Naša generacija svedok je razvoja radija i televizije kao medija. Filmove smo čekali po godinu, dve da dođu u naše bioskope nakon svetske premijere. Možda je jedino pozorište bilo u toku, pre svega zbog festivala BITEF. Međutim, verovanje da ćemo biti bolji i da će nam biti zabavnije sa tolikom ponudom samo je dovelo do nekih drugih, neočekivanih efekata, kao što su: fragmentirano vreme pažnje, naviknutost na brze sadržaje, brze poruke, skrolovanje, multitasking itd. Naravno, to je dovelo do promene stila života, uz druge aspekte koji ga čine i obeležavaju.
Dušan Opačić – Bog i muzika: Petar Mamonov, put ka unutrašnjoj istini
Prelaskom u novi milenijum, svedoci smo velike transformacije klasične muzike u svetu. Svakako da klasična muzika nije dominantna kultura kao u XIX veku, ali je i tokom XX veka, između dva svetska rata, prošla kroz proces ozbiljnog redefinisanja. Svest o važnosti i očuvanju kulture najbolje se ogleda u često ponavljanim rečima koje je izgovorio Vinston Čerčil tokom Drugog svetskog rata, kada je na predlog da se smanji budžet za kulturu kako bi se sredstva preusmerila ka vojnom budžetu, rekao: “Pa šta mi to onda branimo ako to treba da prihvatimo?” Postoji jedna divna anegdota iz tog perioda, kada je slavni violinista Jaša Hajvec angažovan da svira ranjenim vojnicima u bolnicama na italijanskom frontu. Svaki put bi počinjao da svira Baha, ali bi prethodno rekao: “Dragi moji, možda vam se ovo baš i neće svideti, ali verujte mi da je zdravo kao spanać”.
Već krajem prošlog veka osetilo se da je starosni prosek redovnih posetilaca koncertnih dvorana sve viši. Činilo se kao trend kome se teško suprotstaviti. Tada su započeti procesi koji traju do danas, a imaju za cilj da se klasična muzika prilagodi novom vremenu, i to su: stvaranje i animiranje „nove“ publike putem edukacije u školama i pri muzičkim centrima; potom promene forme i koncepta; mesta koncertnih izvođenja kroz neformalne objekte za izvođaštvo; izgradnja savremenih, supermodernih koncertnih dvorana u kojima tehnologija igra glavnu ulogu; uvođenje poznatih glumaca ili javnih ličnosti kao naratora; različite vrste marketinških trikova u kampanjama; nove tehnike prodaje; mešanje medija i žanrova; novi produkcioni elementi poput rasvete, projekcija, lasera itd.
Publika je mlađa nego što se misli
Prelomni momenat je svakako obeležilo vreme velike svetske pandemije, korona virusa. Zatvaranje koncertnih i operskih dvorana ali i drugih značajnih institucija, poput muzeja, ulili su strah u moguć krah tradicionalne kulturne scene. Čak je i nakon pandemije bilo potrebno vreme i ozbiljno angažovanje svih kulturnih poslenika da publiku vrate u dvorane. Ipak i tada se shvatilo da fenomen zajedničkog slušanja muzike sa izvođačima koji su pred nama predstavlja jedinstveno iskustvo za čoveka. Rezanje budžeta više nije tabu ni za najveće svetske muzičke centre.
Ubrzani razvoj tehnologije medija doveo je do toga da je ceo svet postao zavistan od društvenih mreža, TikToka, kratkih formi na Jutubu i sada već brojnih „striming“ servisa. I kada smo pomislili da je to kraj za klasičnu muziku, dogodilo se i događa se upravo suprotno. Istraživanja pokazuju da su mlađe generacije, poput generacije zed i milenijalaca, sve više zainteresovane za klasičnu muziku. Mnogi od njih i nisu redovna publika koncertnih dvorana, ali su aktivni slušaoci klasične muzike, doduše u novim formama kroz striming plejliste, gde je klasična muzika klasifikovana u kategorijama poput muzike za meditaciju, relaksaciju itd. Postoji anegdota koje se svi sećamo, da je Mocart mnogima postao poznat po „zvuku zvona“ na mobilnim telefonima od pre dvadesetak godina. Današnja digitalna publika, svakako i zbog brzog tempa života savremenog čoveka, ima kraću pažnju, pa često koristi kraće, fragmentisane sadržaje ali i slušanje muzike u pozadini. Treba napomenuti da je u poslednjih dvadesetak godina radio kao medij sa uredničkog prešao na algoritamski program jer je i veštačka inteligencija preuzela dobar deo posla. Kako nam istraživanja govore, određeni deo mlađe populacije utočište pronalazi u klasičnoj muzici kao alternativi za sve dominantnije digitalno okruženje.
Ono što se zapaža je da je danas publika mlađa nego što se zapravo misli; da je striming promenio način slušanja klasične muzike; da se koncertne dvorane prilagođavaju novim trendovima, te da su koncertni programi kraći; da je sve veća upotreba savremene tehnologije koja pojačava opšti utisak; da je više programa savremene muzike, potom filmske i muzike pisane za video-igre. Veće je prisustvo žena kompozitora, to se vidi i u porastu broja ženskih dirigenata u orkestrima, takođe je veće prisustvo kros-over programa koji predstavljaju fuziju nekoliko žanrova kao što su klasika, džez, svetska muzika kao i elektronska muzika. Kriza u segmentu finansiranja i dalje postoji jer je došlo do rasta troškova produkcije i sve je veća konkurencija digitalne zabave. Svetski poznate velike koncertne dvorane i dalje uspevaju da održe ritam uprkos smanjenju budžeta, ali manji gradovi osećaju veće finansijske poteškoće. Nemačka i dalje drži primat kada je u pitanju klasična muzika u Evropi.
Negovanje nove publike
Situacija kod nas je drugačija imajući u vidu nekoliko faktora, pre svega manji broj koncertnih dvorana. Kolarac sa svojom jedinom namenski građenom dvoranom sa prirodnom akustikom i svojom velikom reputacijom i dalje predstavlja stožer koncertnog života Beograda kada je u pitanju klasična muzika. Međutim, reakcija države u finansijskoj podršci je dosta slaba i izaziva veliki problem u normalnom funkcionisanju ovog nacionalnog „hrama muzike“. Kolarac velikim naporima uspeva da dostigne između 80 i 85 odsto sopstvenih prihoda, što je izuzetno veliki procenat ali nedovoljan za ispunjenje potencijala koji ima. Društvene okolnosti, poput stalnih previranja u političkom životu u Srbiji, koncertni život u gradu sklanjaju u drugi plan i tada je očito vidljiv pad u poseti koncertima klasične muzike. Primera radi, u 2024. godini ostvarena je rekordna produkcija u Kolarcu, sa 320 koncerata u toku godine, i to samo u Velikoj koncertnoj dvorani. Već 2025. beleži se pad za 120 koncerata, a aktuelna 2026. nastavlja taj trend.
Kolarčev program je takav da samostalno i u saradnji sa partnerima neprekidno radi na stvaranju i negovanju nove publike. Nekoliko koncertnih ciklusa poput „Malog Kolarca“ (namenjenog predškolskoj i školskoj deci), „Kako se sluša koncert – mala škola bontona“ (namenjen deci i omladini), „Kolarčeve promenade“ (ciklus podrške mladim, talentovanim umetnicima) i „Takmičenja Andrija Čikić“ (takmičenje mladih kompozitora uzrasta od 10 do18 godina), jasno pokazuju koliko je Zadužbina posvećena podršci mladima i stvaranju nove publike.
Međutim, činjenica da je budžet za kulturu Grada Beograda i Republike Srbije ispod 1 odsto, kao i da se gradski konkurs za kulturu sporadično održava, ostavljajući na hiljade umetnika i umetničkih organizacija bez sredstava, ukazuje na prostu osuđenost na preživljavanje koje mnogi ne mogu da prevaziđu. Neafirmativan zakon ne uspeva da približi dovoljan broj donatora koji bi svoj interes pronašli u ulaganju u kulturu.
Sa druge strane, zbog sistema školovanja, velikog broja nižih, srednjih školskih ustanova i fakulteta, prisutan je veliki broj kvalitetnih mladih muzičara, aranžera i kompozitora, što jasno govori o velikom potencijalu ali gde oni zapravo imaju šansu da nađu uhleblje i svoje mesto na muzičkoj sceni grada i republike. Zbog toga je visok procenat odliva mladih, tek svršenih studenata ka drugim evropskim i svetskim centrima, jer Beograd ima mnogo više muzičara nego institucija koje mogu da ih zaposle.
Žikica Simić: Muzika Vika Česnata, ukletog Kentaura na kolicima sa srebrnim točkovima: Vikov kompas
Među brojnim faktorima koji utiču na transformaciju klasične muzike u svetu su svakako promena stila života i finansijski faktor. Često volimo da kažemo da je stil života ubrzan, da su tekovine 8 časova rada, 8 časova odmora i 8 časova za lično ostvarenje i razvoj kroz sporedne delatnosti i hobije odavno izgubile tu formu. Klasična muzika tradicionalno je zahtevala kontinuiranu pažnju i linearno slušanje u trajanju od 60 do 120 minuta, tišinu i fokus. Danas je to drugačije i nije pitanje da li slušalac voli muziku, već da li ima mentalni prostor da u nju uroni. Takođe, odlazak na koncert je sve ređe spontana navika. On zahteva i logističku pripremu, planiranje, usklađivanje sa poslom i obavezama, prevoz, parking, a u svetskim centrima i značajan finansijski trošak.
Koncert kao digitalni detoks
Kod nas taj faktor ima najmanji uticaj na planiranje jer je koncert klasične muzike jeftiniji nego odlazak u bioskop, a naročito u odnosu na pozorište. Tako da na globalnom nivou možemo izdvojiti nekoliko ključnih faktora kada je u pitanju odlazak na koncert klasične muzike, a to su: manje vremena, veći trošak i veća konkurencija u domenu alternativne zabave. Ključna stvar nije manje interesovanje, nego promena načina na koji ljudi organizuju vreme, pažnju i novac.
Za organizatore faktori iskušenja su brojni. Za velike orkestre ili muzičke kuće, troškovi su sve veći kada se uzmu u obzir veliki broj stalno zaposlenih muzičara, pratećeg osoblja, tehnička oprema, budžet za velike produkcije, gostujuće umetničke zvezde, održavanje sala, putovanja… Sa druge strane, pak, mnogi ljudi traže “sporije” i dublje iskustvo kao kontrast ubrzanom životu; koncert postaje oblik “digitalnog detoksa” jer su im potrebne meditativne i duge muzičke forme. Sa jedne strane klasična muzika danas deluje teže dostupno, ali je, sa druge, potrebnija nego ranije.
Rekao bih da se dešava najveća transformacija klasične muzike do danas, ali njen opstanak kroz vekove svakako govori da je duboko utkana u ljudske potrebe i vrednosti na kojima počiva savremena civilizacija.
Izvor: NIN
