Piše: Džon Vitijer
Vjerovatno ste već čuli da je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Džo Bajden, svom sinu Hanteru dodijelio „potpuno i bezuslovno pomilovanje“ za sve zločine koje je počinio u periodu od 1. januara 2014. do 1. decembra 2024. godine. Ovo je, bez sumnje, bilo veliko olakšanje za Hantera. Mlađi Bajden je bio optužen za niz krivičnih djela, uključujući nezakonito posjedovanje oružja, upotrebu droge, prostituciju, seksualno zlostavljanje i političku korupciju.
Nema sumnje da će ovo postati jedno od najpoznatijih predsjedničkih pomilovanja u istoriji Sjedinjenih Država, čak nadmašujući i ono koje je Džerald Ford dodijelio Ričardu Niksonu 1974. godine. Ford je, barem formalno, djelovao iz osjećaja građanske dužnosti, želeći da američki narod ostavi aferu Votergejt iza sebe. Bajden, međutim, djeluje jednostavno da bi zaštitio svoju porodicu, stavljajući je iznad zakona.
Naravno, ovakve situacije nisu ni nove ni naročito iznenađujuće. Teško da prođe dan a da neki lokalni političar, uhvaćen u vožnji u alkoholisanom stanju, ne upita policajca: „Znate li vi ko sam ja?“ Malo je onih koji bi se u Bajdenovoj situaciji ponašali drugačije, naročito ako se uzme u obzir njegovo navodno narušeno mentalno zdravlje.
Ono što je zaista zapanjujuće – i uznemirujuće – jeste reakcija američkih liberala. Korisnici foruma r/politics, 74. najvećeg na Reditu, pozdravili su vijest sa oduševljenjem. „Lol, Džo je stvarno rekao: ‘Boli me više, ne hajem ni za šta!’“ glasi najpopularniji komentar. „Pomiluj Hantera, pomiluj druge. Luduj, starče!“ dodaje drugi. I tako redom.
Nije stvar samo u internet trolovima. Patrik Hili, zamjenik urednika rubrike „Mišljenja“ u The New York Times-u, potrudio se iz sve snage da opravda Hanterovo pomilovanje. „Hanter Bajden nikome nije nanio štetu,“ tvrdi on (iako je to prilično upitno), „a pomilovanja se ionako redovno dodjeljuju ljudima sa dobrim vezama.“ Hili je takođe pribjegao klasičnom „a šta je sa…“ argumentu: „Tramp je već najavio da bi pomilovao učesnike pobune od 6. januara, čija su djela, po mom mišljenju, bila daleko sramnija i opasnija po Republiku od svega što je Hanter Bajden uradio.“
Korisnici Redita su se nadovezali na stavove The New York Times-a. Jedan od najpopularnijih komentara glasio je: „Sada će MAGA ekipa vrištati ‘Bajdenov kriminalni klan!’ dok istovremeno Tramp, kao bjegunac, postavlja u svoj kabinet dvoje članova porodice sa kriminalnim dosijeima, najmanje dva seksualna prestupnika i jednog ruskog agenta.“
Iako je ovo tek mali uzorak javnog mnjenja, mnogi bi se složili da dobro oslikava raspoloženje u američkoj politici danas. Kada se naš politički favorit nađe na meti optužbi za kršenje zakona, reagujemo na dva načina. Prvo, tvrdimo da je to „za veće dobro“. Drugo, ističemo da je „ona druga strana“ jednako loša, ako ne i gora. To je sadašnji politički mentalitet. Oni udaraju nisko, mi udaramo još niže.
Iako se čini kao manja stvar, ako je ovo zaista standard po kojem Amerikanci danas ocjenjuju sebe i svoje lidere, onda se s pravom može reći da Sjedinjene Države više nisu funkcionalna liberalna demokratija.
Da budem jasan, ne tvrdim da je sama korupcija dokaz propasti. Korupcija postoji u svakom obliku vladavine. Razlika je u tome što se u liberalnoj demokratiji političari trude sakriti svoju korupciju. Kada krše zakon, to čine tajno, jer se plaše da će biti uhvaćeni i uhapšeni ili, u najmanju ruku, izgubiti izbore.
Danas američki politički lideri više ne djeluju u skladu s vladavinom prava – niti Amerikanci to od njih očekuju. Oni ne kriju svoju korupciju – niti Amerikanci to očekuju od njih. Njihova sposobnost da krše zakon bez posljedica smatra se znakom snage. Isto važi za njihovu sposobnost da koriste ovlašćenja svoje funkcije kako bi kaznili protivnike postavljanjem ideološki podobnih sudija, birokrata i slično.
Nećemo sada otvarati pitanje namještanja izbora, ali dovoljno je reći da obje velike stranke optužuju svoje protivnike za izbornu prevaru kada god izgube predsjedničke izbore – i te optužbe su gotovo uvijek uvjerljive. I Republikanci i Demokrate prilično otvoreno pokazuju spremnost da podriju vladavinu prava i narodnu volju kako bi osvojili ili zadržali vlast.
Opet, ne tvrdim da su geri mendering, dezinformacije ili namještanje izbora nove pojave. Ono što tvrdim jeste da su u prošlosti te stvari rađene u tajnosti. Postojalo je uvjerenje da bi birači reagovali negativno na korupciju. Danas više nije tako.
Ukratko, naš sistem vladavine sve više liči na ukrajinski. Njime upravljaju zaraćena plemena oligarha. Ti oligarsi prihvataju ceremonije demokratije, ali ignorišu osnovne liberalne i demokratske principe. I od njih ništa drugo ne očekujemo. Zapravo, državnici koji odbiju da manipulišu sistemom smatraju se slabima, naivnima i slično. Gdje dalje?
Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, trebalo bi da dozvolimo ovoj stvarnosti da nam se slegne u misli. Još jednom, Sjedinjene Američke Države više nisu funkcionalna liberalna demokratija. Mi smo neliberalna oligarhija. To je jednostavno činjenica. Svaka politička analiza ili platforma koja to ne uzima u obzir, po samoj svojoj prirodi je beskorisna.
Oni koji žele da obnove liberalnu demokratiju suočeni su sa gotovo nemogućim zadatkom. Moraju uvjeriti ili Republikance ili Demokrate da počnu poštovati pravila, da se „ponašaju kao veći ljudi“ (ili žene). Moraju biti spremni da se žrtvuju—politički, ako ne i bukvalno—zarad vladavine prava i pristojnosti. Moraju biti voljni da se odreknu vlasti za opšte dobro. Štaviše, moraju nas uvjeriti da, čineći to, druga strana neće jednostavno uspostaviti trajni monopol nad državom. Ni ovo nije preporuka; ovo je zapažanje. Američki narod nije vezan za principe liberalizma ili demokratskog procesa—barem ne dok ne počne gubiti.
Jedna završna misao. Komentarišući skandal sa Bajdenovim pomilovanjem, Dejvid Frenč piše: „Kada razgovarate sa Trampovim glasačima, često će vam reći da Tramp nije toliko različit od drugih političara. Samo je otvoreniji i direktniji u svojim ciljevima i namjerama, dok se njegovi protivnici ponašaju na isti način kao Tramp, ali svoju korupciju skrivaju iza uzvišene retorike. Ovo pomilovanje savršeno se uklapa u tu narativu.“ Dejvid Frenč je, možda, najistaknutiji novinar iz redova pokreta „Nikad Tramp“. Postao je poznat kao kolumnista National Review-a, ali sada radi kao predstavnik konzervativaca u The New York Times-u (mada bi „konzervativac“ možda trebalo staviti pod navodnike).
Da li je ključ za mir u Pojasu Gaze sudbina vođe Hamasa Jahje Sinvara?
Frenčevi komentari su mi zanimljivi, jer, poput svakog člana njegove klase—to jest, političke, ekonomske, akademske, kulturne i medijske elite—on polazi od pretpostavke da je „Trampova narativ“ pogrešan. A kada na površinu ispliva dokaz o sistemskoj pravnoj i moralnoj korupciji, njihova reakcija uvijek je ista: „Žalosno je što će ovo samo podržati Trampov narativ.“
Tako je bilo kada su u javnost dospjeli detalji o prljavom vešu Džefrija Epstajna. Tako je bilo kada je novoizabrani senator povezan sa najvećim proizvođačem fentanila na svijetu. Tako je bilo kada su se pojavili dokazi da je Bajdenova administracija koristila ukrajinsku vladu za pranje novca poreskih obveznika preko kompanije BlackRock. Uvijek je isti odgovor: „Najgore od svega je što će ovo podgrijati teorije zavjere!“
U kojem trenutku, gospodine Frenč, dokazi za „Trampov narativ“ postaju toliko neosporni da ih više nije moguće ignorisati?
Da ponovim još jednom, ne krivim Demokrate i ne opravdavam Republikance. Istina je da je Trampova Republikanska stranka uglavnom iskrenija u pogledu prirode američke plutokratije. Ali ne treba zaboraviti da su prije Trampa sličan narativ zagovarali Demokrati poput Bernija Sandersa. Ako konzervativac kaže istinu, to je „desničarska propaganda“. Ako liberal kaže istinu, to je „ljevičarska propaganda“.
To je razmišljanje koje moramo prevazići ako ikada budemo željeli voditi konstruktivan – ili čak iole realističan – razgovor o tome kako najbolje nastaviti naprijed kao zemlja. Sjedinjene Američke Države više nisu liberalna demokratija, a kamoli ustavna republika. Mi smo neliberalna oligarhija. Što prije to prihvatimo, to bolje.
Izvor: The European Conservative
