Piše: Stefan Sinanović
Izjava nemačkog kancelara da Putin nema pravo na citiranje Kanta je zanimljiva ako je sagledamo kroz činjenicu da je Kant nemogućnost upravljanja sobom bez nečijeg spoljnog vođstva doživljavao kao povratak u maloletnost.
Manje-više je poznata epizoda o tome kako je slavni njemački filozof, Imanuel Kant, u septembru 1784. godine, u svom, pruskom, Kengsbergu (danas, dakle, ruskom Kalinjingradu), napisao svoj polemički traktat, zapravo esej – „Odgovor na pitanje: šta je prosvećenost?”. Odgovarajući, naime, na jedan članak Johana Fridriha Celnera, tvorac klasičnog njemačkog idealizma, prosvećenost duha i razuma nalazi u prevazilaženju maloljetnosti koja je pak, po Kantu, nesposobnost služenja vlastitim razumom bez nečijeg vođstva.
U ovom svom čuvenom kratkom ogledu, pisac Kritike čistog uma i Metafizike morala, neprevaziđenu maloljetnost vidi u širem društvenom kontekstu i u različitim sferama života, međutim – mada može djelovati ponešto skrajnutom – meni se dopadljivom i višestruko primjerenom, i onom njegovom i ovom našem vremenu, učinila Kantova crtica o vlasti koja samu sebe pogrešno shvata, tj. (u prevodu Julijane Beli-Genc) o vlastima koje teže da upravljaju nad onim što ne spada u njihov domen.
Nasilje nad nasleđem
Slučaj komedijant je udesio tako da sam ovaj Kantov poznati esej čitao otprilike istovremeno kad je do mene došla vijest o tome kako je, na tristagodišnjicu rođenja velikog filosofa, njemački kancelar, Olaf Šolc, kazao kako ruski predsjednik „(…) Putin nema ni najmanjeg razloga da se poziva na Kanta” i „(…) kako su ideje njemačkog mislioca o svijetu u suprotnosti sa stavom Ruske Federacije o Ukrajini”.
Sve se ovo, naime, odigralo nekoliko mjeseci pošto je predsjednik Rusije posjetio Baltički federalni univerzitet „Imanuel Kant” u Kalinjingradu, održavši tom prilikom prigodnu besjedu u kojoj, između ostalog, studentima poručuje kako je Kant jedan od najvećih mislilaca, te kako je njegov poziv da se misli svojom glavom aktuelan i danas.
Dakako, ono što bi površnom posmatraču moglo da djeluje kao sitna dnevnopolitička zađevica ili jedna vrsta tradicionalnog ping-ponga koju dvije zemlje igraju u kontekstu problema kengsberškog, tj. kalinjingradskog istorijskog nasljeđa (tako je guverner Kalinjingradske oblasti, Anton Alihanov, u susret jubileju kazao kako je Imanuel Kant zapravo „ruski trofej”) dio je mnogo šire priče o tekućem kulturnom ratu koji je dosta dalekosežniji, pogubniji i koji nadilazi i Šolca i Putina i, nedužnog, Kanta.
Jasno, naknadna učitavanja i prilično usiljene interpretacije – osobito ideološke prirode – bez obzira s koju stranu političkog spektra penetrirale u djelo nekog filosofa ili, možda, pisca, opasan su i višestruko problematičan model političkog funkcionisanja. Naravno, u istoj onoj mjeri u kojoj bilo ko nema pravo da proglasi Kanta svojim „trofejem” toliko ni njemački kancelar nema pravo – niti je za to pozvan da ocjenjuje i još manje da utvrđuje kome je dozvoljeno da se poziva na Kantovu misao, ili da je tumači – pa makar i pogrešno.
Ne samo da je ovakvo, naknadno i kontrafaktualno, dezaviusanje suštine jednog djela svojevrsno nasilje nad nasljeđem koje se, ovdje načelno, brani, nego se na isti ovaj način otvara prostor za dalje zloupotrebe ili, opravdani, relativizam (primjera radi: da li bi Kant blagonaklono posmatrao tekuđe sukobe u Pojasu Gaze; da li su ideje njemačkog mislioca o svijetu u suprotnosti sa zvaničnim stavom SAD o NATO agresiji na SR Jugoslaviju?).
Punoletna Evropa
Čini mi se da je kod Marija Vargasa Ljose postojao zanimljiv memoarski zapis o jednoj večeri koju je, svojevremeno, Margaret Tačer organizovala u Dauning stritu br. 10 i pozvala, između ostalih, i poznatog pisca. Rasprava je, jednim svojim dijelom, otišla i u pravcu filosofije 20. vijeka pa je Tačerova, valjda, kazala kako joj je prilično blisko djelo španskog filosofa – Hosea Ortege i Gaseta.
Naravno, ne znamo da li je tako zaista bilo, ali može biti da se, čitajući čuvenu Pobunu masa, premijerka Ujedinjenog Kraljevstva učila svojoj čeličnoj doktrini ili, makar na jednom nivou, dosjetila kako da kontroliše veliku pometnju kolektivnog duha koja je 1980-ih sporadično uznemiravala Gordi Albion. Smještajući čitavu epizodu u kontekst trenutka, revnosni bi posmatrač, sklon polemikama koje napuštaju okvire poslovične pristojnosti engleskih čajanki, na istom ovom susretu mogao da se zapita: „a šta bi španski filosof – kome je Argentina bila privremeno utočište – mislio o stavu Margaret Tačer o Foklandskom ratu koji je povela?”.
Ukoliko, međutim, Hose Ortega i Gaset nije imao bilo kakvog uticaja na Čeličnu lejdi ono što je, recimo, sasvim sigurno poznato je, da jedan drugi evropski mislilac, austrijski filosof, Fridrih August fon Hajek – jeste. Pisac čuvenog Puta u ropstvo u kome ne samo da govori o individualnim slobodama i vladavini prava nego i afirmiše, na jednom mjestu, engleske mislioce koji su se bavili socijalnim pitanjima – poput lorda Ektona ili Henrija Sidžvika – a koji bi, po prirodi stvari, trebalo da budu bliži laburistima nego torijevcima.
Isti bi se revnosni posmatrač na ovom mjestu, s pravom mogao da zapita, šta bi jedan takav Fridrih Hajek mogao da pomisli, recimo, o radikalnim metodama kojima se Tačerova služila pri razračunavanju sa članovima Irske republikanske armije (IRA)? I ta bi pitanja, na istom ovom nivou, vjerovatno bila legitimna; ono što bi bilo sporno je da neko, koliko god visoko rangiran bio kao državni zvaničnik, uzme da reinterpretira bilo kog od ovih filosofa ili da nekom poruči kako ne bi trebalo da ih čita.
Kada bi, kojim slučajem, ruski predsjednik Vladimir Putin, uzeo da tvrdi da sa svoje adrese polaže ekskluzivno pravo na filosofsku misao možda jednog Kropotkina ili Bakunjina – to ne bi bilo u redu. U istoj onoj mjeri u kojoj je nasljeđe jednog Berđajeva – osim što je ono neporecivo rusko, i nasljeđe svijeta – u toj je mjeri Imanuel Kant mislilac čije je djelo legat čitavog čovječanstva.
Ako se išta danas zamjera politici koja upravlja kulturom kojoj je filosof pripadao – pa često i u samom srcu Šolcove Njemačke – to je da je ona ostala bez autonomije u odlučivanju koju je još uvijek donekle imala za vrijeme kancelarke Merkel, tj. da je njemačka politika diktirana spolja (prvenstvno od strane SAD). Očigledan politički regres – nemogućnost upravljanja sobom bez nečijeg vođstva – Imanuel Kant je doživljavao kao povratak u maloljetnost. Njegov prijeki, na momente podsmješljiv, ton u znamenitom eseju o prosvećenosti, kao da vrhuni negdje na početku:
„Nema potrebe da sam razmišljam (…) drugi će već umesto mene preuzeti taj mrski posao. Oni staratelji, koji su bili tako ljubazni da preuzmu vrhovni nadzor nad ljudima, već vode brigu o tome da najveći deo ljudi korak u punoletnost smatra ne samo tegobnim nego i vrlo opasnim. Nakon što su prvo zaglupili svoju stoku i brižljivo sprečili da se ova mirna stvorenja ni slučajno ne usude da naprave makar i jedan korak izvan šetalice u koju su ih zatvorili, oni im i posle toga stalno ukazuju na opasnost koja im preti ako pokušaju da hodaju samostalno.”
I mada bi čitalac, sklon ponešto uvredljivim analogijama u Kantovoj misli, imao prostora da nađe materijal za poređenje sa diktatima velikih sila spram njihovih slabijih protektorata, ovaj drugi, zabrinut za budućnost Evrope i svijeta, bi se zapitao: da li su uništenjem gasovoda Sjeverni tok 1 i 2 uništene i krhke šanse da Evropa – možda kao za vrijeme De Gola – pokuša da živi punoljetno i samostalno? Ukoliko one i jesu postojale, možda primjeri poput Orbanove Mađarske demonstriraju neke od mogućih načina da im se Evropa vrati. Pretpostavljam da bi, u tom slučaju, prvi korak bio u samorazumijevanju, prihvatanju realnih mogućnosti i – shvatanju šta je domen u okviru koga bi vlasti neke zemlje trebalo da upravljaju.
Izvor: Novi Standard
