Piše: Džo Lorija
Prevod: Žurnal
Britanija i Francuska navode da su spremne da pošalju evropske trupe u Ukrajinu kao „mirovne snage“, ukoliko bi se uspostavilo primirje.
Ipak, za sada izgleda da samo te dvije zemlje pokazuju volju da obezbijede „čizme na terenu“ i „avione na nebu“ u okviru takozvane „koalicije voljnih“.
No, čak i u slučaju da dođe do dugotrajnog prekida vatre, šanse da britanske ili francuske trupe budu zaista raspoređene u Ukrajinu su gotovo nikakve. Razlog je jednostavan: za formiranje prave mirovne misije neophodan je pristanak obe strane u sukobu.
Rusija je već dugo vrlo jasno stavljala do znanja da pod nikakvim uslovima neće prihvatiti prisustvo NATO snaga u blizini ratne zone, makar se one predstavljale kao „mirovnjaci“.
Štaviše, Moskva je upozorila da će britanske, francuske ili bilo kakve druge NATO snage, ako djeluju bez mandata Ujedinjenih nacija, biti tretirane kao saučesnici Ukrajine — jedine strane koja bi ih dočekala raširenih ruku.
Jedino pravno valjano mirovno prisustvo može se uspostaviti pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. To je zato što je za pokretanje mirovne misije UN-a neophodan dogovor svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti, organa koji odobrava takve misije.
To znači da obje strane u ovom sukobu — Sjedinjene Američke Države, Britanija i Francuska s jedne, i Rusija s druge strane — moraju da se saglase o uspostavljanju takve misije.
Prema praksi mirovnih misija Ujedinjenih nacija, nijedna zemlja koja je na bilo koji način učestvovala u sukobu ne može slati svoje trupe u sastav mirovnih snaga UN-a.
Zato bi, kad se jednom prekine krvoproliće, mir u Ukrajini najvjerovatnije čuvali vojnici iz Bangladeša, Nepala, Indije, Irske i Brazila. (Švedska je u prošlosti značajno učestvovala u mirovnim misijama, ali je sada postala članica NATO-a.)
Ove sedmice, ruski predsjednik Vladimir Putin prvi put je otvorio mogućnost učešća Ujedinjenih nacija u dogovoru o miru. Iznio je ideju da UN preuzme privremenu upravu nad Ukrajinom kako bi se održali izbori i izabrala vlast sa kojom bi Rusija mogla zaključiti mirovni sporazum.
Teško je zamisliti da Britanija, Francuska ili SAD ne bi uložile veto na takav prijedlog. Naravno, sve ovo je još uvijek daleko od realizacije.
Evropski lideri dobro znaju da je jedina realna šansa da Ukrajina pobijedi u ovom ratu direktno učešće NATO snaga — što bi moglo dovesti do Trećeg svjetskog rata i kraja svijeta.
Upravo zato NATO nije bio toliko nerazuman da pokuša tako nešto. A da se ne bi i usudio, Putin je još od početka ruskog ulaska u rat u februaru 2022. godine upozorio NATO da je Rusija spremna da upotrijebi svoj nuklearni arsenal ako bude napadnuta.
To je na Zapadu dočekano s histerijom i predstavljeno kao da Putin „prijeti“ nuklearnim ratom Zapadu, iako je u suštini riječ o upozorenju koje je upravo i spriječilo NATO da uradi bilo šta nerazborito što bi moglo dovesti do katastrofe globalnih razmjera.
Predlog Britanije i Francuske da u Ukrajinu pošalju „mirovnjake“ je potpuno neosnovan i ima samo jedan cilj — da posluži kao alat za odnose s javnošću i omogući političkim karijerama pojedinih evropskih lidera da opstanu.
Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, ponaša se (i tretira se) kao izabrani šef države, iako Evropa nije država, a ona nije izabrana od strane naroda. Tvrdila je da je Rusija u „ruševinama“ i da njena vojska u očaju koristi dijelove iz „veš mašina“ za popravke.
Ona je sve svoje karte stavila na polje „Pobjeda Ukrajine“ i sada nema gdje da se povuče. Zato ona i ostali s ove liste podstiču nastavak rata i smrt još većeg broja Ukrajinaca, svjesni da će Ukrajina dobiti sve gori sporazum što rat duže traje. Ali nije riječ o Ukrajini — riječ je o njima samima (i uništenju Rusije).
Emanuel Makron igra neobičnu igru kad je riječ o Ukrajini, još od mjeseci koji su prethodili velikoj ruskoj intervenciji 2022. godine. Posjetio je Moskvu, pokušavajući da praktikuje danas izgubljenu umjetnost diplomatije kako bi izbjegao širi sukob. (I barem je sada otvoren za mogućnost mirovne misije Ujedinjenih nacija.)
Prije dvije godine, na večeri u Parizu sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom, privatno je savjetovao Volodimira Zelenskog da odustane i prihvati najbolju ponuđenu opciju: Ukrajina je već izgubila rat. Čak su i Njemačka i Francuska, vjekovni neprijatelji u Evropi, uspjele da se pomire — ista sudbina, smatrao je, čeka i Ukrajinu u odnosu na Rusiju.
Ipak, danas podržava nastavak rata za koji zna da ga Ukrajina gubi gore nego ikada.
Kir Starmer. Iako je na funkciji tek devet mjeseci, već je uložio ogroman politički kapital u podršku Ukrajini, rizikujući nezadovoljstvo Britanaca koji zavise od državne pomoći za preživljavanje, zbog izdataka upućenih Kijevu. A zašto? Kao i mnogi britanski premijeri prije njega, kad se pogleda u ogledalo, vidi Vinstona Čerčila. Otud i sva ta retorika o „čizmama“ i „avionima“ u Ukrajini.
Ali ispostavilo se da je sve to bila prazna prijetnja. Bez UN-a neće biti mirovnjaka, a ukrajinski poraz se ne može našminkati kao pobjeda.
No, britanske vlade prije Starmera već su duboko uložile u novu veliku igru slabljenja i rušenja ruske vlasti. Kako da sada odustane?
Džo Lorija je glavni i odgovorni urednik portala Consortium News i bivši dopisnik Ujedinjenih nacija za The Wall Street Journal, Boston Globe i druge novine, uključujući The Montreal Gazette, London Daily Mail i The Star iz Johanesburga. Radio je i kao istraživački novinar za Sunday Times iz Londona, finansijski novinar za Bloomberg News, a profesionalnu karijeru započeo je sa samo 19 godina kao dopisnik za The New York Times. Autor je dvije knjige: A Political Odyssey, koju je napisao zajedno sa senatorom Majkom Gravelom, s predgovorom Danela Elsberga, i How I Lost By Hillary Clinton, s predgovorom Džulijana Asanža.
Izvor: Consortium News
