Piše: Elis Bektaš
Prije par godina dobio sam poziv da učestvujem u jednoj diskusiji o pitanju fašizma i antifašizma u današnjici. U žaru rasprave jedan od učesnika, popularni aktivist i doktor povijesnih znanosti Dragan Markovina, stao je da mi sa nekakvog papirića čita četrnaest odlika koje Umberto Eko pripisuje fašizmu.
Nakon što sam mu ukazao na činjenicu da je svaka od tih odlika u većoj ili manjoj mjeri bila prisutna i u političkom, društvenom i povijesnom životu socijalističke Jugoslavije, Markovina je stao da me zažagreno uvjerava kako Jugoslavija nije bila fašistička zemlja. Njegova upornost u objašnjavanju jedne notorne činjenice izvirala je iz njegove nesposobnosti da shvati moje neizgovoreno pitanje – koja je mjera fašizma prihvatljiva?
I upravo je to ključno evropsko pitanje nakon Drugog svjetskog, a pogotovo nakon Hladnog rata. No revivalizam i renesansu fašističkih i nacističkih ideja nipošto ne treba pripisivati njihovim vrlinama. Još je sredinom prošlog vijeka Kami upozoravao da totalitarizmi ne izviru iz vrlina totalitarista već da stasavaju na greškama liberala, pri čemu Kami taj pojam ne koristi u njegovom današnjem, obogaljenom i suženom značenju, već njime označava sve one koji se protive opresiji i sužavanju sloboda.
Fašističko i njegov još maligniji varijetet, nacističko mišljenje vješto koriste po svoje interese srećne okolnosti redukcije i odumiranja pojmovnih sadržaja te sterilnu etikeciju političke korektnosti, zahvaljujući čemu je društvena kritička misao otupljena i nalazi se u stanju svojevrsne katatonije.
Upravo zbog toga je moguće da se njemački socijalhrišćanski činovnik Kristijan Šmit proglašava visokim predstavnikom za Bosnu i Hercegovinu, premda je njegovo postavljanje na tu funkciju sprovedeno po, u najmanju ruku, sumnjivoj proceduri i uz zaobilaženje Savjeta bezbjednosti UN kao krovnog tijela za nadzor nad dejtonskim političkim i pravnim okvirom u BiH.
Kao što je zbog pojmovne sterilizacije i otupljene kritičke svijesti moguće da niko u Bosni i Hercegovini ne reaguje na skandalozan intervju što ga je taj bavarski činovnik dao austrijskom listu Profil, u kom, između ostalog, izgovara i sljedeće riječi: Moj dobar prijatelj, bivši austrijski kancelar Aleksander Šalenberg, jednom mi je rekao: „Previše si Nijemac, premalo Balkanac“. U Evropi svi razmišljamo racionalno, ali na Balkanu se ponekad događaju stvari koje ne slijede logiku.
Ako bi se taj iskaz još i mogao opravdati kada bi došao od nekog egzaltiranog tinejdžera koji ostavlja komentare po društvenim mrežama, izgovoren iz pozicije visokog predstavnika, dakle nelegitimnog lorda protektora odnosno gaulajtera Bosne i Hercegovine, on svjedoči ne samo logičku inkozistenciju i inkotinenciju, već i jednu malignu uvjerenost u civilizacijsku, pa sljedstveno tome i etičku superiornost Šmitove Evrope u odnosu na Balkan, pa i na sva društva onoga što se naziva Drugim i Trećim svijetom.
Supremacizam nije evropski ekskluzivitet već se sreće i u drugim dijelovima svijeta, kako u Sjedinjenim Državama tako i na Dalekom istoku, ali Šmitov supremacizam izravni je produkt ideja koje su oblikovale arijevsko nacističko ludilo i u njemu dočekale svoju terminalnu artikulaciju. Razlika između Šmita i, recimo, Gebelsa, leži u činjenici da Šmit svoje supremacističko uvjerenje odijeva u činovnički i demokratski diskurs i da ne poziva na eksterminaciju manje vrijednih naroda, ali on, baš kao i Gebels, smatra da njegova Evropa, dakle jedina koju on priznaje za Evropu, ima i pravo i obavezu civilizovanja primitivnih naroda, pa i po cijenu potkopavanja temelja prava u njihovim zemljama.
Gaulajter Šmit odlazi korak dalje pa već u narednom odgovoru na veoma perfidan i podmukao način potkopava samu ideju demokratskog, odnosno izbornog legitimiteta u Bosni i Hercegovini, tvrdnjom da mnogi ljudi u Republici Srpskoj Dodika ne podržavaju, ali postoji određena ovisnost što se tiče radnih odnosa u prenapuhanom javnom sektoru. Notorna je činjenica da mnogi u Srpskoj ne podržavaju politiku Milorada Dodika, ali ona je kao argument beznačajna, jer se podrška o kojoj je tu riječ iskazuje prevashodno na izborima, a oni su pokazali da Dodik uživa najveći i najčvršći izborni legitimitet ne samo u Srpskoj već i u čitavoj BiH.
Šmit po svoj prilici sebi nikad ne bi dao za pravo da u svojoj Njemačkoj devalvira specifičnu težinu svog političkog oponenta po osnovu podrške iskazane putem medija i društvenih mreža, već će i najljućim političkim protivnicima uvažiti podršku dobijenu na izborima. Ali u njegovoj arijevskoj i supremacističkoj vizuri takva etikecija očito ne važi za društva koja on smatra primitivnim i zaostalim.
Što se tiče odnosa političke ovisnosti i prenapuhanog javnog sektora, on nije specifikum samo Srpske, već je itekako prisutan i u Federaciji, ali Šmit sebi daje za pravo da ga kao problem locira u samo jednom dijelu BiH. Taj je odnos nužna posljedica upravo dejtonskog političkog i pravnog okvira, te naknadnih intervencija, sprovedenih uglavnom po arbitrarnoj volji činovničkog Brisela, u vrijeme kada su u njemu vodeću riječ imale politike bliske Šmitovoj.
Što se tiče Šmitovog zaklinjanja na odanost ideji mira u Bosni i Hercegovini i na iskazivanje vlastite spremnosti da se još dugo žrtvuje da taj mir održava, ujedno održavajući masnu platu, on ustvari bosanskohercegovačkom društvu poručuje da je za njega moguć samo jedan oblik mira, onaj koji se održava po milosti briselskih i berlinskih činovničkih struktura. A upravo je Šmit, u tandemu sa svojim prethodnikom Inckom, učinio sve da mir u Bosni i Hercegovini postane oktroisana birokratska i administrativna procedura, a ne model društvenog življenja.
Zahvaljujući tandemu Incko-Šmit dobar dio Bosne i Hercegovine, prevashodno onaj u čije ime govore bošnjačke, pseudoljevičarske i pseudograđanske stranke, gurnut je u stanje neurastenije koja ubrzano prelazi u psihozu opsjednutosti Miloradom Dodikom. Zbog toga danas u političkom Sarajevu malo ko ili čak niko nije u stanju razumjeti da odbrana Bosne i Hercegovine voluntarističkim zahvatima na legislativnom okviru nije odbrana Bosne i Hercegovine njenih žitelja već je to odbrana polukolonijalnog posjeda i interesa političkih centara u Briselu, Berlinu i Beču.
Neću se na ovom mjestu baviti političkim činodejstvovanjem Milorada Dodika i samo ću kazati da je veoma površan čitalac onaj ko ovaj tekst doživi kao odbranu njegove politike. Stvar je u tome da je Milorad Dodik ili ma koji drugi političar savršeno irelevantan u odnosu na činjenicu potkopavanja samih temelja prava i pravne filozofije i uspostavljanja modela odlučivanja o vitalnim političkim, pravnim i društvenim pitanjima bez učešća društva i bez mehanizma kontrole nad političkim autoritetom koji je društvu nametnut spolja.
Takav model odlučivanja otvara mogućnost da društvo bude predato na upravu političkim strutkurama koje će se pokazati kao znatno isključivije od Milorada Dodika koji, uostalom, i nije baš neki radikal, ma koliko njegov narativ pružao takvu sliku, i koji je i dalje vodeći glas u političkom prostoru Bosne i Hercegovine koji poziva na gradnju realno održivog društva i državnog okvira umjesto na održavanje birokratskog frankenštajnovskog čudovišta u životu.
Otvoren i neuslovljen dijalog političkog Sarajeva sa političkom Banjalukom i političkim Mostarom i to bez međunarodnog tutorstva i posredovanja nije samo jedini put ka liječenju Bosne i Hercegovine i izgradnji realno održivog društva i države, to je i jedini put koji će omogućiti da ti politički centri možda jednom shvate bitnost pitanja s početka ovog teksta – koja je mjera fašizma prihvatljiva? To pitanje danas ovdje malo ko razumije, uključujući i Milorada Dodika koji za svog patrona bira čovjeka zadojenog duhom nacizma, Benjamina Netanjahua.
