Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ovo je, prije 15-tak godina bio lucidan odgovor jedne umne osobe, na opšte, javno, pitanje postavljeno Srbima u Crnoj Gori: „Zašto navijete protiv svoje države“? Mislilo se, naravno, na navijački odnos prema reprezentaciji zemlje u kojoj se živi i radi.
I taj odgovor je, sve do juče imao puni smisao. Ima ga, dijelom i sad, jer i dalje stojimo pod državnim amblemima, koji su Srbima, ruku na srce (onako kao da himna svira), nametnuti na silu, izglasani u polupraznom parlamentu, u nezaboravnom ideološkom tangu Marović- Medojević.
Sad je, doduše, ta tenzija manja. Nove političke promjene i sve veće učešće Srba i pro-Srba na kreiranje ovdašnje politike otvara mogućnost da, bar za početak, pobjede crnogorske reprezentacije Srbi ne doživljavaju kao svoje poraze.
Mada, opet sa rukom na srcu, moramo konstatovati kako niti jedan normalan Crnogorac ne može biti ljut kada, protiv Crne Gore, pobjedu i golove postižu Vučinić, Radulović, Radović i ostali Katunjani i Brđani u dresu Srbije… Kao prije neki dan u Fukooki.
Do čitanja u narednom broju
