Baš je dobro što se ova posljednja Mandićeva glupost sa stajanjem na Vučićevoj bini desila u sred crnogorskog popisa.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Meni je lično pomogla da još jednom jasno saberem da su 2 + 2 = 4, odnosno da Mandićeva politika „duboke odanosti“ Aleksandru Vučiću i pokrajinskog tretiranja Crne Gore u odnosu na politiku Vučićevu nema ni polovinu podršku, a kamoli većinu među crnogorskim Srbima.
Jer, kako stvari stoje na tekućem popusu i koliko možemo nezvanično saznati broj Srba će biti isti kao i prije 20 g, dakle oko 35% maksimum, a broj govornika srpskog jezika oko 50 % koliko u suštini i ima onih građana Crne Gore koji se ne odriču svog srpskog identiteta (ma kako ga shvatali i nazivali). I to je, po meni, odlično. U pogledu procenata unutar „pravoslavne većine“ to je ubjedljiva dominacija srpske svijesti u Crnoj Gori.
E sad, Mandićeva i Kneževićeva podanička politika prema Aleksandru Vučiću nema, ni blizu, takve procente među crnogorskim građanima. Što će reći da oni odavno ne predstavljaju „sve Srbe“ u Crnoj Gori. To smo znali i nakon litija koje su okupile veliki broj građanstva kakav ni u snu ni na javi ne bi mogla okupiti DF politika i poslušnički odnos prema AV.
Do čitanja u sljedećem broju.
