Crkvena opština podgorička, večeras 14. februara 2022. godine, bila je domaćin sedme dijaloške tribine koja je održana u Svetogeorgijevskom domu pored Crkve Svetog Đorđa pod Goricom. Učesnici, sveštenik Aleksandar Lekić, sociolog Vladimir Bakrač i publicista Ranko Rajković govorili su na temu „Pojam farisejstva u religiji“. Moderator večeri bio je protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski.
Otac Aleksandar otpočeo je tribinu izlažući istorijski kontekst nastanka fariseja, kao izdvojene grupacije u odnosu na ostatak naroda Božijeg, ali i u odnosu na druge „sekte“ unutar Izrailja, kao što su bili sadukeji i eseni. Jevrejski narod je u tom periodu svoje istorije prolazio kroz ropstvo, boreći se sa zavojevačima koji su pokušavali da ukinu jevrejski religijski kult.
Farisejska odijeljenost išla je nekad dotle da su kupovali samo kod svojih istomišljenika. Karakterisao ih je i obavezan post ponedeljkom i četvrtkom.
Otac Aleksandar se potom koncentrisao na novozavjetnu priču o cariniku i fariseju, naglašavajući stalnu napetost između Isusa i fariseja, uprkos brojnim sličnostima, kao što su naglašavanje posta, molitve, milostinje, pokajanja, kao i besmrtnosti duše.
Oni su Hrista optuživali za nepoštovanje Zakona i Subote, nedržanje posta od strane apostola, na šta im je Isus odgovarao da nije čovjek radi Subote, već obrnuto, kao i da svatovi ne mogu postiti dok je Ženik sa njima.
Govoreći o cariniku koji se kajao, kazao je da je svojim vapajem cijelim svojim bićem prevazišao svoju grešnost, jer je rodio rod dostojan pokajanja. Istakao je da, kao što farisej nije vjerovao da se carinik može spasiti, i danas farisej u nama ne vjeruje da se u Crkvi može spasiti recimo bivši komunista.
Pred kraj, otac Aleksandar se osvrnuo na razlog čitanja ovog odjeljka kada se pripremamo za Veliki post, podsjetivši da je Crkva naknadno ustanovila ove pripremne nedelje, da bi se narod Božiji uveo u centralni period hrišćanskog života, Časni post. ”Ovaj period nema nekog smisla po sebi, već je priprema za najveći praznik, za Vaskrsenje Hristovo, naše proljeće”, rekao je i dodao da, pripremajući se, treba da razmišljamo kako da se molimo, kako da postimo, kakav odnos treba da imamo prema milostinji, itd.
Naglasio je da se danas često u crkvu idemo radi ”mode” i nekog priznanja, ali bitno je da idemo u crkvu imajući taj vapaj koji zna samo Bog. ”Rekli smo da ima nade za svakoga, a o ovome ćemo čuti sledeće sedmice u crkvi, a to je priča o Očevoj ljubavi, ili kako je više poznata, o bludnom sinu. I za onoga koji je proćerdao sav svoj život ima nade, to je suština naše vjere, Bog koji beskrajno ljubi čovjeka”, rekao je otac Aleksandar i naglasio da se takva ljubav traži i od nas.
”U tom jazu između ideala, kako treba da živimo i naše stvarnosti, zapravo nastaje farisejstvo”, zaključio je i dodao da često zapadnemo u stanje letargije, ali nam Bog uvijek šalje svete ljude koji bude Crkvu i koji su korektiv kroz istoriju, a naročito jurodive, koji su znali da taj dvolični odnos, koji je znao da zavlada u hrišćanskim društvima, izobliče i okrenu naglavačke svjedočeći stvarnost Jevanđelja.
Gospodin Bakrač konstatovao je da farisejstva, u značenju licemjerstva, ima i danas i biće ga ubuduće. Poistovjećivanje fariseja sa licemjerima dobilo je na značaju od vremena Isusovog ovozemaljskog života.
Vladimir se potom osvrnuo na život Jevreja u dijaspori, u velikim antičkim centrima Aleksandriji, Antiohiji i Damasku. Septuaginta, grčki prevod Starog zavjeta, nastao je upravo zahvaljujući jevrejskoj dijaspori.
Podsjetio je prisutne da je učitelj apostola Pavla bio farisej. Za razliku od drugih frakcija, kod fariseja je bilo naglašeno vjerovanje u besmrtnost duše, božansku promisao, anđeoski svijet, a posebno su davali značaj pitanju slobode. Osim pisane Tore, poštovali su i usmeno predanje. Spasenju su davali individualni karakter.
Vladimir je posebno obratio pažnju na kritiku fariseja zabilježenu kod jevanđelista Mateja. Napravio je paralelu sa današnjim vremenom, kada su svima puna usta građanskog, a po svim sociološkim istraživanjima rijetko ko bi volio da ima Roma ili Egipćanina u komšiluku ili bio spreman da sklopi brak sa pripadnikom tog naroda.
Osvrnuo se na fenomen vjerovanja bez pripadanja, kao i na obrnutu situaciju kod nas na Balkanu.
Publicista Ranko Rajković kazao je da su i fariseji i sadukeji na kraju završili kao političke partije. Govorio je o farisejskoj ekstremnosti u poštovanju pravila i prospisa, navodeći i određene primjere za to. Za praznovanje Šabata, postojalo je 1573 pravila usmene prirode. Sadukeji, koji su bili aristokratski sloj društva, nisu podržavali ovaj strogi formalizam, na kom su insistirali njihovi neistomišljenici.
Gospodin Rajković dao je svoje viđenje fenomena farisejstva, to jest licemjerstva i dvoličnosti, u modernom svijetu, navodeći primjere iz istorije, književnosti i filma, kao i iz života i djela umjetnika poput Bulgakova, Nerude, Pikasa. Govorio je i o svojim iskustvima, kada je studirajući u Belgiji gledao primjere diskriminacije studenata iz Afrike, koji zbog svoje boje kože nisu mogli, na primjer, da iznajme mjesto za stanovanje.
Izvor: Lazar Šćekić, Tijana Lekić/Mitropolija
