Piše: Milovan Urvan
Postoje rečenice koje ne treba objašnjavati. Rečenice kojima nije potreban nikakav dodatni kontekst da bi bile samorazumljive. Ko išta zna o sportu, a bogami i o životu, savršeno razumije ovu: Muhamed Ali, Diego Maradona, Novak Đoković.
I tačka.
Ne zato što su to imena vrhunskih sportista, nego zato što svaki od njih nosi jedan jednostavan, ali opasno snažan kod: sposobnost nepristajanja.
Muhamed Ali nije pristajao na rat, Maradona nije pristajao da bude samo „dobro dijete“ velikog fudbala, Đoković nije pristajao da njegov život bude upravljan spolja, kroz centre lokalne ili globalne političke moći.
Mediji, međutim, ne vole nepristajanje. Tabloidi vole uprošćene slike, a u javnosti je lakše prodati senzaciju nego autentičnost. Tako je jedan od njih, ne tako davno, nazvao Novaka Đokovića „propalim teniserom“. Jedna rečenica koja je dizajnirana da zatamni sve ono što ovaj sportista zaista jeste.
S druge strane, neki „veliki mediji“ — RTS među njima — u svojim interpretacijama, čini se sa sličnom motivacijom, osvježavaju publiku statistikom: „Četvrti teniser svijeta sleteo je u Sarajevo…“. Na prvi pogled, samo činjenica. Ali u medijskoj kulturi u kojoj se svako poniženje prodaje kao priča, ovaj apostrof dobija nijansu potcjenjivanja. Još jedan instrument javnog mišljenja koji može ućutkati, umjesto da informiše.
Ako imaš oči da vidiš, vidiš. Ako imaš uši da čuješ, čuješ. I između redova medijskih konstrukcija, između tabloidnih kvalifikacija i statističkih zaglavlja, jasno se vidi nešto što ni jedan naslov ne može da sakrije: nepristajanje, autentičnost, karakter.
Dočim, ko nema ni oči, ni uši, ni volje da pobijedi svoju malenkost — taj ostaje malecni stvor koji živi od servilnosti, koji svaki zdrav ud proglašava smetnjom i koji, kad mu se ponudi istina, samo spušta pogled sa strane.
Ovo je lekcija koja važi i za sport, i za medije, i za život: slike mogu biti iluzije, antislike mogu biti i poruke. Ali ono što nije iluzija — jeste istina o čovjeku koji ne pristaje.
