Piše: Isidora Sekulić
Mi smo narod koji u stvarnost ne veruje i koji stvarnost ne voli. Dok je ne poznamo, snevamo o njoj; a kad nam postane jasna, mi je podcenjujemo. Vere i ljubavi nikada nemamo za nju. U tome smo slični jednome narodu koji takođe ne ume kuću da skući: Ircima.
Bernard Šo, veliki socijalni reformator, priča na jednom mestu kako su se Irci prilikom jedne sportske igre divljački pokrvili oko lopte, koja je međutim već odavno letela na drugom kraju igrališta. Kao Irci, tako smo i mi sanjala i neplodne bundžije, tako i nas nikad ne privlači pravi cilj, tako i mi nikad ne trošimo snagu onde gde treba. U svakom radu i zadatku vidimo senzaciju, ličnu ambiciju i snove. A kad ekstaza prođe, stvar, naravno, izgleda neznatna, sitna i nedostojna. Kod nas nema jedinstva između onog što treba i što se mora i onog što se radi. U mislima umemo biti stvarni, u delima ne. Silu misli trošimo na raspravljanje nesporazuma i nesuglasica. Praktično bi bilo ne opažati ih. Logika i praktika su daleki srodnici, a premudrost je vrlo često nemudrost.
Rad za opšte narodno dobro sastoji se i kod nas od vajkada mahom iz dužnosti. Ali se te dužnosti od nekad i od danas jako razlikuju. Pre je bilo koliko uzbrdice toliko nizbrdice, a danas je više uzbrdica nego nizbrdica. Rad se neizmerno proširio i komplikovao, i u njemu puno odgovornosti. Iz hiljadu rupa vire velike i stvarne potrebe i nacionalni zahtevi. Sto poslova nas čeka oko održanja samog nacionalnog opstanka, a osim toga imamo da se brinemo da i kulturno mnogo ne zaostanemo od ostalih prosvećenih naroda. Veliki deo energije moramo upotrebiti na one poslove koje su drugi narodi već zbrinuli, i koji nam u prvi mah izgledaju nesavremeni, a moraju se svršiti, jer se samo preko njih može dalje.
Svi mi živimo u kući koja gori, i svaki od nas mora grabiti što više posla, pa makar mu i premašio snagu. Svi od reda, i učeni i prosti, i muški i ženski, ma kakvi da su, imaju posla, i niko se ničim ne može izviniti. I čovek i magare su mudriji nego čovek sam; niko nije na odmet, kad je reč o radu za sav narod. Osim rada od koga živimo i lično se izdržavamo, svaki treba da potegne i za točak opšteg narodnog posla. Stručnim svojim radom vodimo brigu da na vreme bude caru carevo i Bogu božije; a ko će dati seljaku seljakovo, to je opet pitanje sviju nas. U našoj narodnoj sudbini ima nečeg od one mistične istine, da se i zeleno drvo suši ako ga Srbinova ruka dotakne; ali to dolazi samo odatle, što se mnoga zla istina o nama ne da poreći, zato, što se zlo ne leči i ne trebi. Jedanput treba već početi lečiti i trebiti!
Mi nemamo vremena da čekamo i računamo na prirodno sazrevanje generacija; mi moramo u svima živim generacijama i, svakovrsnim oruđem odjedared i braniti i graditi. Škole među decom, a svesna i poštena inteligencija među narodom, mora propovedati taj novi moral permanentna rada bez odmora. Bez odmora, jer za narod raditi, to je drumove orati.
