Piše: Milovan Urvan
Dugo najavljivani ulazak Crne Gore u Evropsku uniju danas sve više izgleda kao realna politička izvjesnost. Ipak, što je ta izvjesnost veća, to su unutrašnje nacionalne nervoze snažnije. Kao da se sa približavanjem Briselu ubrzava potraga za „maticom“ — za centrom oko kojeg bi se definisala lojalnost, pripadnost i politička sigurnost.
Ideja matice nije nova. Devedesetih je, u raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dominirala ambicija da svaka nacija zaokruži svoju državu. Taj proces je, uslovno rečeno, dovršen u Hrvatskoj, a djelimično u Srbiji, dok je u drugim slučajevima ostao izvor trajne frustracije i narativa o „nedovršenoj državnosti“. U Crnoj Gori se ta frustracija ispoljava kao stalna dilema: da li je država politički okvir svih, ili produžena ruka jedne nacionalne vizije?
Otud i povremena reinkarnacija jugoslovenskog modela — ne kao geopolitičke ambicije, već kao koncepta nadređenog identiteta. Ideja je jednostavna: izgraditi krovni politički okvir, neku vrstu savremene matice, koja bi različite nacije obavezala na lojalnost državi kao zajedničkom centru. To je, u izvjesnoj mjeri, pokušano kroz koncept građanske države. Ali taj koncept je često ostajao na nivou deklaracije, dok su u praksi nacionalne elite održavale sopstvene mobilizacijske mitologije.
Tako je svako ostao u svom balonu. Dijalog je zamijenjen paralelnim monolozima, a politički romantizam postao je važniji od institucionalne zrelosti. Prividna stabilnost koju je proizvodio režim Milo Đukanović više je ličila na taktičku ravnotežu nego na stvarni društveni dogovor. Sa jedne strane, nastojalo se da se kroz institucije postepeno redefiniše nacionalni identitet; sa druge, svako protivljenje tom procesu lako je označavano kao prijetnja državi. Taj mehanizam je stvarao privid dovršenosti — ali ne i stvarnu koheziju.
Sada, pred ulazak u Evropsku uniju, pravila igre se mijenjaju. Članstvom u EU država i nacija gube dio svoje klasične funkcije kao glavni instrumenti koncentrisanja moći. Politička snaga se postepeno seli u sferu administracije — u kontrolu institucija, regulatornih mehanizama i upravljačkih struktura. Iskustvo Hrvatska pokazuje da nakon ulaska u Uniju simboličke teme ostaju glasne, ali da se stvarna moć sve više odvija unutar birokratskih kanala.
U tom svjetlu, savremene priče o „jugoslovenskom modelu“ u Crnoj Gori mogu se čitati dvojako. Jedno tumačenje vidi u njima iskren pokušaj da se izgradi nadnacionalni politički identitet koji bi ublažio hronične podjele. Drugo, manje naivno, tumačenje vidi trku za kontrolu budućeg sistema — za pozicije u administraciji koje će, u novom evropskom kontekstu, biti ključni resurs moći. Ako je tako, onda rasprava o matici nije rasprava o identitetu, već o matrici upravljanja.
I upravo tu leži glavno pitanje: da li Crna Gora ulazi u EU kao zajednica koja je naučila da upravlja razlikama, ili kao prostor u kojem će se stare podjele samo preseliti u novi institucionalni okvir?
