
Da Miloš Crnjanski kroz „Seobe“ nije skrenuo pažnju na veliku seobu Srba u tadašnju Rusiju, a današnju Lugansku narodnu republiku, ova epizoda u istoriji srpskog naroda ostala bi malo poznata. Srbi koji su se tamo odselili ostavili su veliki trag u ruskoj istoriji. Još pre velike seobe Srba na prostor koji danas zauzima Luganska narodna republika 1751. – 1754, značajan broj Srba služilo je u ruskoj vojsci, objašnjava istoričar Đorđe Đurić sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. U prvim decenijama 18. veka, za vreme cara Petra Velikog, ruska vojska bila je veoma aktivna, s obzirom da se ruska imperija širila u više pravaca.
Srbi su igrali veoma značajnu ulogu u ruskoj vojsci i diplomatiji tokom vladavine Petra Velikog. Takvi su bili grof Sava Vladislavić ili admiral Marko Ivanović Vojnović. Međutim, polovinom 18. veka, u Rusiju se seli veliki broj Srba iz Habsburške monarhije. Iz Austrije za Rusiju da ne bi postali kmetovi Iako su seobe Srba u Rusiju trajale čitavog 18. veka, najpoznatija seoba Srba u Rusiju zbila se između 1751. i 1754. i nju je predvodio Simeon Piščević, potonji general ruske vojske, a koju je ovekovečio Miloš Crnjanski u drugoj knjizi „Seoba“, ističe Đurić.
Zbog ukidanja potisko-pomoriške vojne granice, veliki broj Srba odlučio je da se preseli u Rusiju. U početku, zbog savezništva tadašnje ruske carice Jelisavete i austrijske carice Marije Terezije, seoba je bila dozvoljena, tako da početak seobe nisu pratile zabrane. Međutim, kada su habsburške vlasti uvidele da će se Srbi u velikom broju preseliti u Rusiju, pokušavale su da spreče seobe. Tada su na teritorijama današnjih Luganske i Donjecke narodne republike isprva nastale autonomne vojne oblasti, Nova Serbia, a potom i Slavjanoserbia, kaže Đurić. Doseljeni oficiri dobili su čin više nego što su imali u austrijskoj vojsci.
Pored današnje Luganske narodne republike, gde su se naselili na gotovo nenaseljenom terenu i podigli prvo utvrđenje, Tvrđavu svete Jelisavete, Srbi su naseljeni i u današnjoj centralnoj Ukrajini, u današnjoj Kirovgradskoj oblasti, dodaje naš sagovornik.
Srbi koji su ostavili trag u ruskoj kulturi Pored Simeona Piščevića, od značajnijih Srba u Rusiji toga doba, Đurić izdvaja generala Simeona Zorića-Nerandžića, koji se u Rusiju preselio kao dečak između 1752. i 1754. On je, prema Đurićevim rečima, izradio i plan obnove „Slavjanoserbskog carstva“. Pored njega, tu su i generali Jovan Horvat i Jovan (Ivan) Šević, kao i general Petar Tekelija.
S obzirom da su došli u zemlju gde je živeo narod iste vere i sličnog jezika, već druga ili treća generacija doseljenih Srba se asimilovala, navodi Đurić. Prema njegovim rečima, kasnije, u 19. veku, potomci doseljenih Srba igrali su značajnu ulogu u životu oblasti koje su naselili, sada ne više kao visoki oficiri, već i kao činovnici i naučnici. Akademski slikar Sergej Miloradovič, spadao je u red istaknutih ruskih umetnika druge polovine 19. veka, a traga su ostavili i Andrej Dudrovič, i Atanasije Stojković, koji su bili rektori Univerziteta u Harkovu.
U moderno doba, najpoznatiji potomci Srba doseljenih u Rusiju su pisac Vladimir Vojnovič, koji je svetsku slavu stekao romanom „Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina“, kao vajar Jevgenij Vučetič, autor, između ostalog i spomenika „Majka otadžbina“ u memorijalnom centru Satljingradske bitke u Volgogradu.
Nikola Joksimović
Izvor: Sputnjik
