
Niko normalan ne želi rat. Svako normalan je za mir. To uopšte nije sporno. Šta je sporno? Više toga, ali bih izdvojila ono što me posebno nervira i što smatram jednim od problema. Radi se o papagajskom ponavljanju izlizanih fraza „mir, brate, mir“, „vodite ljubav, a ne rat“ i slično. U kontekstu aktuelnog sukoba, na društvenim mrežama se prosto utrkuju ko će pre eksplicitno izraziti svoju ljubav prema sveopštem svetskom miru. Ako se u ovom trenutku jasno i javno „ne zapljuneš“ da si za mir, možda te dožive kao konfliktnog ili, ne daj Bože, kao rusofila. Međutim, ovaj hipi shit je izvanredno upotrebljiv i već dugo koristan mehanizam „pacifikacije“, odnosno globalnog otupljivanja (što je sastavni deo procesa pokoravanja, odnosno pretvaranja u tupog radnika i posvećenog konzumenta, koji je uveliko u toku). Takva perspektiva inhibira u pokušaju da se saznaju i razumeju istinski uzroci konkretnog sukoba i definiše odgovornost obe zaraćene strane, kao i istinski interesi koji iza sukoba stoje (šire gledano, ta perspektiva je koristan mehanizam sprečavanja bilo kakvog suprostavljanja interesima globalnog kapitala na svim nivoima, od mikro do makro nivoa).
To je i ambicija jedne takve, (zapadno)medijski nametnute perspektive. Zapravo se radi o klasičnoj zameni teza. U okviru takve perspektive se kao krivac označava onaj ko je u nekakvom definisanom vremenu ispalio metak, a izostaje širi vremenski (društveno- istorijsko- ekonomsko – politički) kontekst, u okviru kog se tačno mogu sagledati pozicije sukobljenih strana, kao i pojedinačna odgovornost. Najiritantnije je kada se u slučaju sukoba de facto priklanja jednoj od strana, a onda se upotrebi čitav arsenal pomenutih fraza kako bi se demonstrirala tobožnja briga, empatija, ljubav i „nepristrasnost“. Sve to sugeriše osobenu interpretaciju sukoba i bespogovorno definisanje „krivca“. Istovremeno se potpuno ignoriše pomenuta predistorija, a ignorišu se i žrtve označenog „krivca“ i, još gore, postaju irelevantne, jer je on, zaboga, ispalio taj metak u okolnostima pažljivo određenog vremena i postavljene scenografije. To što je suprotna strana, u slučaju konkretnog aktuelnog sukoba, prethodo ispalila hiljade metaka i pobila hiljade ljudi (među kojima i stotine dece), nije uopšte relevantno.
Možda nije ni poznato, jer medijski nije interesantno (što je eufemizam), a pri tom je kontraproduktivno, posmatrano sa aspekta ciljeva podstrekača na sukob, maskiranih u globalne dušebrižnike i predane „posrednike“ u „rešavanju“ i „prevazilaženju“ sukoba (primenom metoda naoružavanja definisane „žrtve“ i medijskim nastupima koji izazivaju nemir i strah). Već viđeno. Pitanje za sve „pacifiste“: gde ste bili prethodnih osam godina, koliko ovaj sukob zaista traje? Tobožnja neutralnost (izražena verbalno ili kroz nekakve infantilne ilustracije) je čista patetika, licemerje i pokazatelj potpunog potpadanja pod uticaj zapadne interpretacije, dominantno prisutne u (zapadnjačkim) medijima. Razumem, tako je lakše, konformizam je isplativ i zadržava u zoni komfora. Ali ne opravdavam. Citiraću jednu rečenicu odličnog teksta koji nađoh nedavno na internetu: „Ko je do danas ćutao o Donbasu, neka danas ne govori o Ukrajini“. I neka ne bude patetičan, za Boga miloga.
Prof. dr Marica Šljukić
Izvor: Fejsbuk
