„U pravu je Draginja! Sve vas treba protjerati“ – govori mi, dok pokušavam da ga podignem sa travnjaka, na kojem je, očito, cijelu noć ležao.Oko njega je veliki broj praznih limenki piva i nekoliko malenih boca travarice. Na sebi ima na više mjesta poderane pantalone, prljavu teksas jaknu i blijedi dres fudbalske reprezentacije , na kojem se jedva raspoznaje državni grb. Dok uzima bocu sa vodom, koju sam malo čas stavio ispred njega, govori mi sledeće :“Bolje bi bilo da si mi pivo kupio! No, od vas srpskih popova i ovo je previše“! Nesigurnom, drhtavom rukom pokazuje u pravcu romske porodice, koja već danima kampuje u parku, govoreći mi :“Isti ste kao oni tamo! Možda su oni čak i bolji od vas okupatora“! Kosa mu je već sasvim sijeda, a lice crvenije od dresa koji nosi na sebi. Niz njega se slivaju krupne graške znoja, budući da je deset sati prije podne i ljetnja žega je uveliko počela. Gleda me od popucalih kapilara zakrvavljenim očima, dok uzima sendvič sa tunjevinom, koji sam , zapravo, pripremio za svog mlađeg sina, sa kojim svakodnevno , u približno isto vrijeme, tu dolazim.
Uspio je da pojede tek pola sendviča i ostatak je, sa izrazom gađenja na licu, bacio u travu. Zatim je napravio par nesigurnih koraka, zateturao se i nekako, ipak, uspio da dođe do gumna i sjede. Kada je malo došao sebi, počeo je neobično puno da priča, dok su mu se ruke jednako tresle. Riječ, koju je često ponavljao i iz nekih razloga izgovarao u slogovima, bila je :“ Pro-tje-ra-ti“.
Zatim mi je rekao da me neće ni pred Bogom ni pred ljudima oprati nikakav bezukusni sendvič i bočica, kako se izrazio, ustajale vode, te da sam se prevario ako mislim da sam učinio nekakvo dobro djelo. Nakon toga je ustao i zaputio se u pravcu obližnjeg supermarketa, kako bi kupio neko „pravo piće“.Pas lutalica, koji ga je sve vrijeme posmatrao, krenuo je za njim. Primijetivši ga, najprije je mahao rukama u namjeri da ga od sebe otjera.
Zatim je pokušao da psa udari nogom, zateturao se i pao. Dok je pokušavao da ustane, iz njega je potekla čitava bujica psovki, koje su se smjenjivale sa riječju „pro-tje-ra-ti“, opet izgoverenom u slogovima. Pas ga je mirno posmatrao sa bezbjedne daljine.
Ubrzo su mu prišli dvoje mladih turista, sa velikim rančevima na leđima i pomogli mu da ustane. Nakon toga je skinuo jaknu, koja se pri padu prilično poderala i bacio je u kontejner. Očito zaboravivši da je prvobitno krenuo prema supermarketu, zaputio se u pravcu Slovenske plaže. Hodao je prilično sporo, tako da se još dugo u daljini nazirala crvena boja dresa, baš kao i sjenka psa, koji ga je i dalje pratio…
Đakon Pavle Lješković
