Sami temelji njemačkog ekonomskog modela proteklih mjeseci dovedeni su u pitanje. To je postalo posebno uočljivo nakon početka rata u Ukrajini. Kakva je budućnost Njemačke kao zemlje industrije?
Dosadašnje poslovanje njemačkih firmi svodilo se na jednostavnu formulu: uvoz sirovina i istovremeno proizvodnja djelova u zemljama gdje je radna snaga jeftinija, pa onda sve to u Njemačkoj sklopiti u vrijedan proizvod koji može skupo da se proda na svjetskom tržištu.
Ali, sada je za industriju baziranu u samoj Njemačkoj, osim skupe radne snage, tu još jedan problem: sve skuplji energenti. To u suštini znači da bi još više trebalo proizvoditi u inostranstvu: „Prostor Njemačke izložen je sve većem pritisku“, konstatuje Jup Cencen iz njemačke Industrijske i trgovačke komore (DIHK). To se vidi i po tome što su knjige sa narudžbinama sve praznije.
Nema povratka na staro
Industrijska proizvodnja u razvijenim zemljama zapadne Evrope odavno se smanjuje, a u tom trendu je, doduše nešto manje, i Njemačka. Industrijska proizvodnja je, recimo, 2016. davala 22, 8 odsto BDP-a te zemlje, a prošle godine samo 20, 8 procenata. Erik Hajman iz Dojče banke vjeruje da je upravo ova sadašnja kriza s energentima – prekretnica: „Kada se za desetak godina budemo osvrnuli na ovu energetsku krizu, vidjećemo da je to bio početak još brže deindustrijalizacije Nemačke.“
Urlih Kater iz Deka-banke je uvjeren: „Firme kojima je za pogon potrebno mnogo energije i koje sada smanjuju proizvodnju, neće više nikada povratiti proizvodnju na nivo prije krize“. One će, dodaje, silom prilika svoju proizvodnju premestiti u zemlje gde su energenti povoljniji – pa čak i u Sjevernu Ameriku, uprkos tome što je dolar trenutno i više nego skup.
Računica jeste jasna, ali tu je i dilema: i u Njemačkoj i u čitavoj Evropi se shvatilo koliko je bolno biti zavisan od uvoza – od ljekova i farmaceutskih proizvoda, pa do čipova i proizvoda visoke tehnologije.
Čak i u tekstilnoj industriji su uvidjeli kako je veliki rizik kada se čeka kontejner s robom za sljedeću sezonu koji će možda da dođe na vrijeme, a možda i neće. U svakom slučaju, i političari i privrednici govore da bi proizvodnju trebalo vratiti u Evropu.
Šta, dakle, da se radi? Mnoge male firme koje ne posluju na globalnom nivou tu uopšte nemaju izbor. Povrh toga, tu je i proces automatizacije proizvodnje, a to podrazumeva da će opstati samo one firme koje imaju sredstva za velike investicije – ali s manje radnih mjesta. Mnogo toga više neće moći da ostane onako kako je bilo, a čak i kad je reč o tržištu Kine. Urlih Kater recimo upozorava da i ta zemlja želi bitno da smanji svoj uvoz.
Ni Njemačka nije ono što je nekad bila
Opasnost za industrijski prostor Nemačke leži i u ogromnim teškoćama sa infrastrukturom. Jerg Kremer iz Komerc-banke upozorava da se već godinama uočava „erozija kvaliteta industrijskog prostora Nemačke“: putevi i pruge su dotrajali, informatička mreža je lošija nego u nekim mnogo siromašnijim zemljama, a tu su i naizgled nesavladivi problemi u okretanju održivim izvorima energije. Doduše, da može drugačije vidi se po brzini kojom Nemačka gradi terminale za tečni gas.
U svakom slučaju, vremena jeftine energije neće se vratiti, a cijenu će neminovno da plate mala i srednja preduzeća, pre svega u onim privrednim granama gde se troši mnogo energije, smatra Erik Hajman iz Dojče banke: „Prilagođavanje na novo doba u snabdijevanju energijom biće preveliki izazov, na kojem će neke firme morati da propadnu“.
Izvor: dw
