Tomo, sin Marka Petrovića, stupio je u brak sa Ivanom, šćerom Lazara Prorokovića s istijeh Njeguša. Iz toga braka rodio se Rade po nekijem izvorima 1811. godine a po nekijem 1813. On je do desete svoje godine u roditeljskoj kući provodio djetinjstvo svoje kao ostala djeca njeguška.
Tada ga stric mitropolit uze kod sebe u manastir cetinjski, gdje su ga knjizi učili neki kaluđer Misajil, pa mitropolitski sekretar Jakov Cek. No tu nije morao dugo stati, niti se kod tijeh učitelja mnogo koristovati; jer ga mitropolit šilje na Tolu kod savinskog kaluđera Josifa Tropovića, tada na glasu učitelja u Boki. Njegovu su školu pohodila djeca imućnijeh kuća iz sve novske krajine. O. Josif bio je sestrić i đak savinskog arhimandrita Inokentija Dabovića, muža u ono doba vrlo obrazovana. Ali nije samo arhimandrit Inokentije bio učiteljem o. Josifa. Njegova je mati bila u Mlecima vaspitana, i od nje se bio naučio i italijanskom jeziku. Tako je on mogao upućivati djecu pred časoslovca i psaltira, pisanja i računanja i u ovom jeziku, u Boki tako potrebitome, gdje su se djeca odavala isključivo moreplovstvu.
Rade je ostao na Topli preko tri godine i kad se povratio na Cetinje, našao je tu drugoga svoga učitelja – Sima Milutinovića Sarajliju, već čuvenoga srpskoga pjesnika, koji se god. 1826. u Lipsku izdao Srbijanku…
Tek je Simo na Cetinje došao, Petar I pozove svog sinovca s Tople, i predade ga Simu, da ga vaspitava. Tada je več mitropolit bio primio onaj ozvještaj iz Rusije protiv Đorđa, o odgovorio Gagiću, u kakvoj se musi nalazi, ne mogući iznova razdražavati dugotrpljenje gospodara imperatora molbom, da bi najmilostivije izvolio, dostaviti mu sredstva, da odpravi drugoga svoga sinovca na mjesto Đorđa. A prije toga već, kaže se, da je mitropolit često svojoj braći govorio o Radu:
Ovo dijete, ako uzživi, biće odličan junak i pametan čovjek; i kamo sreća, da mi je on na nauke mjesto Đorđa pošao!
Kako je i što je Simo učio Rada nije nam poznato; ali blagodarni učinik posvećuje svome učitelju Luču mikrokozma, i u posveti ga apostrofira: „Da, svagda mi dragi nastavniče!“. (…)
Ali imamo od samoga učitelja jednu uspomenu o načinu vaspitanja.
Učenik, mladić od šesnaest godina prepirao se sa svojijem učiteljem o srpskom junaštvu. Učesnik je hvalio Crnogorce iznad svijeh Srba; učitelj priznavao je junaštvo crnogorsko, ali nije mogao dopustiti, da se ne prizna junaštvo i onoj zemlji, čije je junake on u Srbijanci opjevao. Evo, ja sam možda najgori Srbijanac, a izaći ću na megdan najboljem Crnogorcu, pa ko ne vjeruje, neka obide. Kad je to rekao, izašao je na dvor. Malo poslije pozove ga učenik u sobu. Ja ti, reče, nemam kad zvati najbolje junake crnogorske, nego evo ti mene, pa da skrešemo sad dim u dim po crnogorski, da znaš, šta je i dijete crnogorsko. Sima se najprije opirao, a poslije reče: Nemam ruke, koju bih digao na Njegoša, nego udri, ako misliš da se plašim. Učenik upali jedan put i drugi put, ali oba puta zrno pade pred Sima, a do njega ne dopre. Onda ga Rade zagrli i kaza mu, da ga je htio samo kušati, te da je u male puške bio stavio toliko praha, koliko da zrno samo iz cijevi ispane. Žestoka narav Simova divno se susrela s ognjenom dušom Radovom.
Odlomak iz knjige „Njegoš kao vladalac“ Lazara Tomanovića, 1896. (Nastaviće se)
