Piše: Đorđe Matić
Pjesmu je otvarao zapanjujući, jezivi usklik koji je podcrtavao najveću kontradikciju: onu s ritmičkom mjerom pjesme – napisane u sedam osmina. Melodijski, pjesma je bila parafraza one stare „Sivi sokole“.
Kao i svugđe u našoj zemlji u ono vrijeme, tako i za naših zagrebačkih đetinjstava, sedamdesetih godina, na obaveznim školskim izletima pjevalo se po autobusima. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima zemlje, ali s prednošću velikog vremenskog odmaka shvaćam da je repertoar pjesama bio prilično homogen, to će reći pisan uglavnom po melodijskim, harmonskim i ritmičkim uzusima i pravilima zapadnog, centralnoeuropskog i mediteranskog stila, dakako s prisutnim slavenskim okvirom i utjecajima. Jedna pjesma se izdvajala, međutim. „Sivi sokole“, ne samo da je bila, makar za uši te neobične generacije, naglašeno folklornija, u sasvim balkanskom smislu i s primjesama orijentalnog, nego je i štimungom bila drugačija – molska, time i dramatska, teža po atmosferi, ganutljiva.
Najmarkiranije, bila je u neparnom taktu, u onom, kasnije će saznati koga je zanimalo, najkarakterističnijem obliku – u sedam osmina. Ako išta pravi distinkciju i označava rukopis, kako danas, a tako možda i unatrag gledano, ako ima dakle znak prepoznavanja, simbol ili metaforu Balkana, to je ta neobična, nesimetrična ritmička mjera. Čitav zapadni princip ritmički pravljen je uglavnom u parnom obliku jer pored toga što se lakše prati i slijedi, on odgovara i ideji sklada kako ga razumijeva zapadna kultura. Naravno, na parni muzički metar – tijek naglašenih i nenaglašenih tonova, uglavnom četvrtinski (podijeljen s dva (2/4) i najuobičajeniji, u četiri četvrtine (4/4)), jednostavnije se i pleše, što nije nezanemarivo kod čovjeka i kao bića ritmičkog pokreta na muziku. Neobična je utoliko ta „sedmica“ u nas, spram osminskog takta, raspodijeljeno ili grupirano u dvije najčešće podskupine (3+2+2 ili pak 2+2+3). Jer, kako bi najvažniji i najuspješniji muzičar ovdašnji rekao: „kakva je to percepcija svijeta ljudi koji muzički takt broje – jedan-dva-tri-četiri-pet-šest-sedam – jedan!“ Umjesto, kao hod lakog osnovnog parnog broja dva, ili duboko internaliziranog, sljedećeg, broja četiri, ovđe u (sub)pođelama ritmičkim u skupovima dolazi se do broja sedam, na osminski takt. Ali dok se ne pogubimo u mistici, idemo nazad opet u ono vrijeme, doba „Sivog sokola“, pjesme za koju ćemo shvatiti da nije bila slučajna nego se pjevala u ključu bratstva i jedinstva, kao „predstavnik“ kosovskih, to se htjelo reći albanskih partizana (o čemu nećemo ovaj put). Njoj su se uskoro pridružile još neke sedamosminske. Najpoznatija od svih, ona majstora Zahara, s imenom naše zemlje u naslovu, u vokativu, pjesma koja je figurirala skoro kao zamjenska himna. Iako je imala divan „foršpil“, nekako je mnogi od nas tada nisu voljeli. Ne zato što smo bili protiv onoga što je predstavljala, našu zemlju to jest – nju smo voljeli kao što nikad nijednu drugu nismo i nećemo voljeti. Nego nešto od retorike „ratara i pastira u frulicu kad zasvira“ u tekstu nije se baš ljepilo na tu gradsku generaciju, pored toga što je odisalo nekim više naslućenim nego svjesno shvaćenim poltronstvom pjesme. Poslije, pridruživale su se sve više i druge u tom ritmu. Još jedna slavila je također našu zemlju, sa sve uzvikom „živela“ u naslovu – pjevale su je dvije najveće zvijezde nove narodne muzike, a bila je još neuvjerljivija, pogotovo tad već nama pubertetlijama. Bilo ih je još, voljenijih pak: ona o lipama što cvatu, razarujuće snage pjevača i fantastičnog aranžmana iz dijela zemlje gđe je sedam osmina najprirodnije. Onda jedna nježna i, začudo, zagrebačka, o „Eleni iz mojih snova“, pa još jedna, beskrajno (a nepriznato od nas, od srama) uzbuđujuća, koju je izvodila srčano sarajevska pjevačica, što je, iako plavuša, pjevala „crne kose“, a stalni kompozitor te pjevačice, suludi rokenroler Mića (kratkog akcenta), napravio joj je i „Voljela sam, voljela“, isto u 7/8. Sigurno ih je bilo još.
A onda se sve raspalo.
Uza sve takozvane domoljubne pjesme koje su nastajale ovđe kod stvaranja nove države, unatoč dramatskim okolnostima, sve redom slabašne, plitke retorike, niske tekstualne i muzičke rezonance, a ideološki slabo definirane, samo jedna pjesma odjeknula je kao artiljerijska salva, mobilizirala kako i koga je trebala, i govorila ono dotad neizrecivo. Pjesma bez refrena, s elementima pučke epike, spojila je u sebi suprotnosti kakve nije nijedna u povijesti. Lokalno uz opće nacionalno, stvarne a nepoznate topose, uvedene riječi kao naročite označitelje („bojna“) i kulturnu, folklornu prepoznatljivost kojoj je teško odrediti političku granicu; selo i rijeku s kolektivnim, etničkim, jednim. Pjesmu je otvarao zapanjujući, jezivi usklik koji je podcrtavao najveću kontradikciju: onu s ritmičkom mjerom pjesme – napisane u sedam osmina. Autor i pjevač-amater izvodio ju je sirovo, „iz grla“, nevješto imitirajući stil hard rok grupa. Melodijski, pjesma je bila parafraza one iste stare „Sivi sokole“.
Tako se čitav niz nekadašnjih vezivnih, afirmativnih i sveuključujućih, danas bi se reklo „inkluzivnih“ pojavnosti pretvorio u vlastitu antisliku, u poništavanje, u negaciju. Malo je tako strašnih stvari kao što je ta, kad se dogodi.
Pjevač je u međuvremenu postao zvijezda. Tako, prije sad već dosta godina gledao sam ga u sjajno napravljenoj emisiji HRT-a. Voditelj ga je snimao u rodnom kraju, dok stoji u rijeci koju spominje u pjesmi. U načinu razmišljanja, reakcijama, stavovima, emotivnim i afektivnim stanjima, shvatio sam, ne bez izvjesne melankolije, baš kao što sam u njemu detektirao njenu snažnu prisutnost, da se radi o tipu ličnosti i duševnim osobinama koje je Vladimir Dvorniković prije osamdeset i pet godina opisao u svom najpoznatijem đelu o karakterologiji naših ljudi: „pretežno odbrambene, repulzivne crte“, „razdražljiva ćud“, „naklonost ka ekstremnosti u svim oblicima životnog reagiranja“, „slabo iznijansiran razmak između moralnih krajnosti“, ali i „melanholična osećajna priroda“. I ono najzanimljivije: izražavanje doživljenog, „aktivno ispoljavanje“ i đelovanje prema vanjskom svijetu, odnosno kako se ove duševne osobine ispoljavaju upravo kroz muziku, ili kroz „melos“, kako kaže Dvorniković. On izvodi nevjerojatnu tezu: duša našeg čovjeka je „nesimetrična duša”, dodajući frapantni zaključak – „kao što je nesimetrična i njena melodija!“
Zato, braćo i sestre, supatnici, ne bojte se tih pola miliona prodanih karata. To najbliži nam ljudi pokušavaju naći nekadašnje sebe, stvarno sebe. Kao čovjek koji hoće ravan hod, paran hod i korak, a ritam kao da mu je neparan, pa posrće.
Zato ih pustite. Nije im lako.
Izvor: P- Portal
