Piše: Miroslav Zdravković
Jedan od glavnih indikatora kraja SFRJ bio je pad broja Jugoslovena sa 1,3 miliona u 1981. godini na malo iznad 0,7 miliona u 1991. godini.
Rezultati popisa iz 1991. godine nisu verifikovani jer su već počeli etnički sukobi u Hrvatskoj i jer su Albanci na Kosovu i Metohiji bojkotovali popis stanovništva. Kod Albanaca popisna komisija je iznela procenu njihovog broja, a na osnovu visoke stope nataliteta tokom 80-tih godina prošlog veka. Ovde se bavimo Srbima, pa je za nas relevantan njihov popisan broj, dok su procene broja Albanaca od manjeg značaja. Na popisu stanovnika na Kosovu i Metohiji u 2024. godini registrovan je manji broj ukupnog stanovništva (1.586.659)[1] u odnosu na procenjen broj Albanaca u 1991. godini (1.607.690).
Miroslav Zdravković: Ekonomska razvijenost republika, pokrajina i naroda i narodnosti u SFRJ 1980.
Prilikom popisa iz 1991. godine pojavile su se po dve nove opštine u Hrvatskoj i Sloveniji i devet opština na Kosovu i Metohiji. U Hrvatskoj su Kaštela (937 Srba) i Solin (567) odvojeni od Splita, dok u Sloveniji Pesnica (64) i Ruše (100) imaju zanemarljiv broj Srba da bi uticali na promene u izvornim opštinama iz kojih su otcepljene. Na KiM je odvojeno devet opština: Mališevo (481), Opolje (bez Srba), Novo Brdo (2.676), Štrpce (8.249), Zubin Potok (6.251), Zvečan (7.596), Kosovo Polje (8.346), Obilić (5.777) i Štimlje (8.249) koje su smanjile broj Srba u Prištini, Titovoj Mitrovici i Uroševcu.
Ovih 11 opština je isključeno iz statističke obrade, a kako bismo imali uporedivih 471 opština kao i kod poređenja popisa iz 1971. i 1981. godine.
Posmatrano na nivou SFRJ, Srbi su smanjili udeo u ukupnom stanovništvu za 0,1% (sa 36,3% na 36,2%) mada im je povećan broj za 386.420 lica, a najviše zahvaljujući promeni nacionalnog deklarisanja iz Jugoslovena u Srbe. Negativan prirodni priraštaj u Srbiji počeo je u 1990. godini, a u ostalim republikama je prirodno dolazilo do migracija ka Srbiji i industrijskim centrima u drugim republikama (što ćemo doznati izlistavanjem opštinskih podataka).
Posmatrano na nivou republika i pokrajina, najveći rast udela Srbi su imali u Crnoj Gori (za 6,0 procentnih poena), zatim u Vojvodini (+2,8 pp), Srbiji van pokrajina (+1,8 pp), a rast udela su ostvarili i u Hrvatskoj (+0,6 pp) i Sloveniji (+0,2 pp).
Promene broja Srba unutar SFRJ u periodu 1971-1981. na nivou opština
Smanjenje udela u ukupnom stanovništvu Srbi su imali na Kosovu i Metohiji (-3,2 pp, sa 13,2% u 1981. na 10,0% u 1991), u Bosni i Hercegovini (-0,7 pp) i u Makedoniji (-0,2 pp).
Posmatrano u apsolutnim brojevima, broj Srba u Srbiji izvan pokrajina povećan je za 216,5 hiljada, u Hrvatskoj za 49,3 hiljada, u BiH za 48,5 hiljada, u Vojvodini za 44,0 hiljada, u Crnoj Gori za 37,8 hiljada i u Sloveniji za 4,9 hiljada. Smanjen je na KiM za 14,2 hiljade i u Makedoniji za 309 lica.
U prvoj tabeli prikazano je 50 opština sa najvećim udelom Srba u ukupnom stanovništvu. Njih 47 nalazilo se na teritoriji Srbije izvan pokrajina, Donji Lapac iz Hrvatske bio je na 15. mestu, Titov Drvar na 22. i Bosansko Grahovo na 43. mestu iz Bosne i Hercegovine. Sve ove tri opštine van Srbije su od Srba etnički očišćene i imaju zanemarljiv broj staraca koji su se vratili nakon ratova da umru gde su rođeni. Ukoliko ima mlađih, njihov broj je zanemarljiv.
Kao i u poređenju popisa 1971. i 1981. godine i ovde možemo konstatovati da se mahom radi o spisku opština sa manjim brojem stanovnika koje su i tokom 70-tih bile pretežno poljoprivredne i imale su već započet proces depopulacije.
Među prikazanih 50 opština, njih sedam je imalo povećanje broja Srba (Čačak, Titovo Užice, Loznica, Trstenik, Titov Drvar, Bosansko Grahovo i Donji Lapac), pri čemu su poslednje tri imale smanjenje ukupnog broja stanovnika, jedna je imala isti broj (Lajkovac) dok su 42 opštine imale pad broja Srba – sve u Srbiji van pokrajina.
Rast ukupnog broja stanovnika imalo je samo pet opština: Čačak, Titovo Užice, Loznica, Trstenik i Arilje, dok je preostalih 45 smanjilo broj stanovnika između dva popisa. Dakle, demografsko pražnjenje manjih opština unutar Srbije događalo se već više od dvadeset godina pre raspada zemlje, a od tada je prošlo dodatnih trideset i više godina.
Statistički godišnjaci, popisne knjige i proračuni autora
Prilikom popisa 1991. Srbi su popisani u svih 471 opština (nisu u Opolju među 11 dodatnih opština) i najmanje ih je bilo u Grudama (danas Tomislavgrad), njih petoro, i Posušju, njih devet, u Zapadnoj Hercegovini. Između dva popisa, udeo Srba u ukupnom stanovništvu povećan je u 257 opština, ostao je isti u četiri i smanjen je u preostalih 210 opština.
Među 50 opština sa najvećim rastom udela Srba, čak 14 je iz Crne Gore, 12 iz Hrvatske, 10 iz BiH i po sedam iz Vojvodine i Srbije izvan pokrajina.
Kod 34 opštine u Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH promenjeno je nacionalno izjašnjavanje iz Jugosloven i Crnogorac u Srbin. I kod opština u Vojvodini verovatno je sličan efekat, kao i u Beogradu.
Iz Crne Gore vredi spomenuti i Mojkovac na 53. mestu i Kolašin na 55. mestu, prema rastu udela Srba u ukupnom stanovništvu. Udeo Srba je povećan i u Plavu i Ulcinju, ali je bio statistički zanemariv prilikom oba popisa. U Rožaju je smanjen udeo Srba u odnosu na 1981. godinu.
Udeo Srba nije značajno povećan u opštinama u Sloveniji (Litije na 148. i Kranj na 149. mestu kao prve slovenačke opštine), što ukazuje na promene motiva migracija između dva popisa, od ekonomskih, tokom sedamdesetih godina prošlog veka, u nacionalnu homogenizaciju, tokom osamdesetih godina.
Među 50 opština sa najvećim smanjenjem udela Srba, njih 18 su bile u BiH, 17 u Srbiji izvan pokrajina, 12 na Kosovu i Metohiji, dve u Hrvatskoj i Celje u Sloveniji.
Među opštinama u Srbiji, pri dnu liste su Novi Pazar, Sjenica, Bujanovac i Preševo, kao opštine sa albanskom i muslimanskom većinom, a koja nakon Drugog svetskog rata nije bila tako izrazita. Prilikom popisa iz 1948. u Srbiji van pokrajina je bilo neopredeljenih muslimana 6.586, dok je Crnogoraca već bilo 16.221, Makedonaca 8.301 i drugih naroda u većem broju. Već prilikom popisa 1953. bilo je 64.303 Jugoslovena-neopredeljenih, više od svih drugih naroda sem Srba, ali su samo većinu činili u srezu Štavačkom – Tutinu. U Sjeničkom srezu je bilo 13.758 muslimana i 23.412 Srba a u Deževskom 13.564 a Srba 25.177. U naselju Novi Pazar činili su etničku većinu, i u: Bajevici, Ćebincu, Kruševu, Lukaru i Požegi.
Već u 1961. godini bilo je 83.805 Muslimana, što znači da je od 1953. godine najveći dao rasta bio posledica prirodnog priraštaja, a manje prelaska iz Srbe u Muslimane. U opštini Novi Pazar bilo je 23.250 Muslimana i 27.933 Srba, Priboju 6.799 prema 18.380, Prijepolju 9.810 prema 25.716, Sjenici 17.352 prema 17.474 i u Tutinu 20.535 prema 4.485. Dakle, tek 1971. godine Muslimani su postali većina u Sjenici i Novom Pazaru (preciznije, tokom šezdesetih godina prošlog veka).
Među opštinama u Bosni i Hercegovini radi se o opštinama gde su Srbi napuštali one gde su bili u manjini (Vareš, Kalesija, Gradačac, Stopac, Bosanska Krupa, Kladanj, Srebrenica, Maglaj) ili su bili većina, ali su imali pad broja, ili manji rast od Muslimana, u Tesliću, Loparama, Ključu, Vlasenici, Kotor-Varoši, Zvorniku, Bratuncu i Modriči.
Između dva popisa broj Srba povećan je u 227 opština/gradova u zbiru za 576.971 Broj Srba ostao je isti u četiri opštine (Prozoru, Rožaju, Resenu i Lajkovcu), dok je smanjen u 240 opština, u zbiru za 231.276. U novih 11 opština registrovano je 49.293 Srba.
Najveći rast broja Srbi su imali u velikim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH, i u crnogorskim opštinama sa promenom nacionalnog opredeljenja. Od ukupno 50 opština prikazanih u tabeli, njih 15 je bilo u Srbiji izvan pokrajina, 11 u Hrvatskoj, devet u Vojvodini, po sedam u BiH i Crnoj Gori i Skoplje u Makedoniji.
U BiH najveći rast broja Srba imali su Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Trebinje, Bosanska Gradiška, Laktaši i Prijedor.
U Hrvatskoj su to bili: Zagreb, Vukovar, Rijeka, Osijek, Sisak, Zadar, Petrinja, Karlovac, Knin, Pakrac i Šibenik.
U Crnoj Gori bili su: Titograd, Pljevlja, Herceg-Novi, Bijelo Polje, Nikšić, Ivangrad i Bar.
U Vojvodini i Srbiji izvan pokrajina rast su imali najveći gradovi u njima.
Pažljivim posmatranjem može se primetiti da su u Vojvodini i Srbiji van pokrajina gradovi zabeležili relativno niske stope rasta, većinom ispod 10%, što ukazuje na iscrpljivanje potencijala sela da utiču na rast stanovništva gradova ka kojima su gravitirala.
Kragujevac na petom i Smederevo na sedmom mestu upućuje na doseljavanje Srba sa Kosova i Metohije u centralni deo Srbije tokom osamdesetih godina prošlog veka. Tu su još Kruševac na 17. i Kraljevo na 19. mestu.
Među 50 opština sa najvećim smanjenjem broja Srba čak 35 su se nalazile u Srbiji izvan pokrajina, šest na Kosovu i Metohiji (na dnu tri opštine iz kojih su formirane nove, koje ovde ne analiziramo), pet u BiH, dve u Vojvodini, Celje u Sloveniji i Vrginmost u Hrvatskoj.
Ako isključimo poslednje tri opštine na dnu liste, prosečan broj stanovnika u ostalih 47 bio je 32,0 hiljada stanovnika, što znači da se radi o relativno manjim i pretežno poljoprivrednim opštinama.
Izvor: Makroekonomija