Piše: Nil Hauer
Preveo: M.M. Milojević
U zemlji razorenoj sektaškim podelama i diktaturom, jedan grad je trasirao drugačiju putanju
Pola godine nakon pobede Sirijske revolucije, duboke podele u društvu koje je iza sebe ostavilo pet decenija diktature jasno se osećaju.
Raspoloženje koje je usledilo nakon zbacivanja dugogodišnjeg sirijskog diktatora Bašara al-Asada 8. decembra 2024. godine, bilo je neobuzdana radost. Skoro četrnaest godina nakon prvih masovnih protestnih okupljanja protiv njegove vlasti, iznenadnom ofanzivom vodećih sirijskih pobunjeničkih grupa – godinama sapetim u skučenoj severzopadnoj enklavi oko Idliba – sirijski režim je doživeo kolaps. Prvo je pao Alepo, onda Hama i na kraju Damask. Oduševljeni civili okupili su se na ulicama dok su se zatvori praznili, konačno oslobođeni posle pedeset četiri godine tiranske vlasti Asadove porodice.
Potonji meseci doneli su nekoliko razloga za optimistično raspoloženje, među kojima su najvažniji ukidanje nekih zapadnih sankcija te mogućnost da se slobodno okuplja na ulicama bez straha od hapšenja ili zlostavljanja. Ali takođe su doneli i oštro otrežnjenje o dubinama problema sa kojima je Sirija suočena, poput sektaških podela, sredstva koje je dugo korišćeno kao mehanizam kojim je Asadov režim vladao podeljenim društvom i koje su samo pojačane posle deceniju i po dugog sukoba. Početkom marta, ustanak proasadovih snaga na sirijskoj obali – gde živi najveći deo alavitske manjine, iz koje potiče Asadova porodica i najveći deo nekadašnje vojne elite – doveo je do brutalnih represija i masovnih ubistava koje su počinili sunitski arapski militanti protiv alavitskih naselja. Sledeće žarište razbuktalo se u južnoj oblasti Suvaidi, koju pretežno nastanjuje druzijska manjina, koja je uživala neku vrstu faktičke autonomije negde od polovine prošle decenije. Sukobi između druzijskih milicija i sunitskih beduinskih plemena polovinom jula doveli su do intervencije vladinih snaga, žestokih izraelskih vazduhoplovnih napada (na vladine snage) i grupnih egzekucija koje su počinile obe strane. Za to vreme, sirijski Kurdi su sa nelagodom iz prikrajka posmatrali ove događaje, nevoljni da predaju oružje ili ukinu svoju samoupravu, što bi moglo biti izvorište novog sukoba između manjinskih snaga i vlade.
Ono što izmiče i što se ne pojavljuje u napadnim naslovima je jednostavniji, tiši napredak koji se odigrava u mnogim delovima zemlje – čak i u onima koji su pretežno naseljeni manjinama. Jedan grad se posebno izdvaja: Salamija.
Smeštena na zapadnom obodu sirijske pustinje, Salamija je prašnjavi i na mnogo načina relativno neupadljivi grad. Ne diči se arhitektonskim biserima i spomenicima kakvi su smešteni u većim sirijskim gradskim centrima, niti je grad u kojem su se odigrale neke od žestokih bitaka građanskog rata kakvim su čuvenje stekli mnogi do tada opskurni gradovi i varoši. Ali upravo je ta činjenica, kada se u obzir uzme zajedno sa gradskim verskim sastavom ono što čini Salamiju vrednom pažnje.
„Salamija je bila prvi grad u kojem suniti nisu bili većina a koji se pobunio protiv Asada, i prvi koji se oslobodio tokom završne ofanzive“, kaže Ola al-Jundi, pedeset jednogodišnja lokalna aktivistkinja. Kao i mnogi drugi u Salamiji, al-Jundi je izmailka, pripadnica muslimanske sekte koja se odvojila od glavnog toka šiitskog islama pre više od jednog milenijuma. Izmaili, koji se najčešće povezuju sa Fatimidskim kalifatom i Asasinskim (Hašašinskim) redom učinili su Salamiju svojim sedištem u Siriji polovinom 19 .veka. Danas Salamija je najveći centar izmailaca u arapskom svetu.
Međutim, oni nisu jedini stanovnici ovog grada. Od oko možda sto hiljada stanovnika, žitelji procenjuju da otprilike jedna polovina pripada ovoj grupi. Ostali su, gotovo po pola, sunitski muslimani, dominantna sirijska grupa, i Alaviti. Uprkos ovome, grad je izbegao sektaške masakre i opsežne sukobe od početka građanskog rata pa sve do sada.
To ne znači, međutim, da je izbegao suzbijanje anti-Asadovih protesta koji su izbili protiv vlade 2011. godine. Kao jedan od prvih gradova koji su protestovali protiv Asada, Salamija je takođe bila jedan od prvih koji je bio izložen represivnim režimskim merama. „Protesti u Salamiji otpočeli su 25. marta, dan kada je revolucija zaista otpočela“, ponosno kaže al-Jundi. „Videli smo druge države u arapskom svetu koje su se pobunile, i mi smo želeli ista prava za sebe. Ali želeli smo to da uradimo na ispravan način. Od samog početka, ja sam određivala koje će parole biti istaknute na protestima. Trebalo je da posredi budu samo specifični politički zahtevi. Nisu se mogli isticati nikakvi verski ili sektaški slogani“, kaže ona.
Nakon decenija straha, osećaj slobode u ovim ranim danima bio je zarazan. „Na prvim protestima, još uvek smo bili tihi, još uvek uplašeni“, kaže al-Jundi. Onda, na drugom protestu, nakon što nas mukhabarat (tajna policija) nije sve pohapsila zadobili smo malo više hrabrosti. Na trećem okupljanju, počela sam da vičem zahtevajući pravo da se otvoreno govori o politici u ovoj zemlji. Ranije na ulici ne bismo se usudili ni da tiho govorimo. Nakon toga, nikada više nisam htela da izgubim taj osećaj“, kaže.
Asadov režim u početku je reagovao mirno. Upriličeno je nekoliko kontraprotesta, na kojima su okupljeni demonstranti isticali portrete Bašara al-Asada i njegovog oca Hafeza. Do maja su izvršena prva hapšenja, ali protesti su nastavili da budu sve veći tokom leta. Ovaj sve snažniji zamajac doveo je do toga da režim pribegne surovijim sredstvima.
„Prvo su napali demonstrante u Hami“, kaže al-Jundi, govoreći o vojnom suzbijanju protesta u tom obližnjem gradu, provincijskom sedištu, u julu 2011. godine. „Onda su rasporedili trupe i ovde. Počeli su sve da hapse“.
U to vreme, počeo je da se pojavljuje prvi organizovani oružani otpor režimu. Kako bi pokušali da zadrže manjine u zemlji na svojoj strani, vlada je pribegla sektaškoj [verskoj i etničkoj] propagandi.
„Režim je pokušao da nam saopšti kako su svi revolucionari džihadisti“, kaže al-Jundi. „Njihovi informatori i agenti bi nam govorili da sunitski islamisti žele da nam nametnu nošenje hidžaba, da isteraju naše kćeri iz škola. Hteli su da nas okrenu jedne protiv drugih, umesto da se okrenemo protiv njih“, kaže.
Sama al-Jundi je po prvi put uhapšena u martu 2012. godine i držana je u pritvoru pet dana pre nego što je puštena. Nakon još dva hapšenja u naredna dva meseca, odlučila je da pobegne iz zemlje – zbog svoje dece, više nego zbog sebe. Otišla je u Liban gde je ostala narednih dvanaest godina.
Kako je Asadova kontrola nad teritorijom zemlje počela da slabi, Salamija se našla u osobito važnoj strateškoj poziciji. Sektor autoputa M5, ključne saobraćajnice koja povezuje sirijsku prestonicu Damask sa drugim najvećim gradom, Alepom, pao je pod pobunjeničku kontrolu.
Ovo je učinilo Salamiju jedinim čvorištem koje je povezivalo polovinu Alepa koja se nalazila pod vladinom kontrolom sa prestonicom i obalom, preko zabačenih pustinjskih puteva. Kao ključna režimska ruta u bici koja je mogla da odluči ishodište rata, delovalo je da grad može da postane prvorazredna meta pobunjenika i sledeće poprište urbanih borbi. Ipak, do ove bitke nikada nije došlo, što je, delimično bilo ishodište nastojanja lokalnih pobunjeničkih boraca da grad ne postane meta napada.
Salamija nije bila glavno izvorište pobunjeničke žive sile u vreme kada je naoružana opozicija jačala 2012. godine, ali neki borci jesu dolazili odatle. Abu Hasan, meštanin jednog manjeg mesta na obodu grada, je jedan od njih. (Abu Hasan je ratno ime; kao pripadnik nove vladine Opšte službe bezbednosti, nije mu dopušteno da razgovara sa izveštačima.
„Na početku bilo je svega nas deset ili petnaest“, kaže Abu Hasan govoreći o maloj družini prijatelja sa kojima se priključio sirijskim pobunjenicima. „Krili smo se po farmama sa samo jednom puškom koja nam je na početku stajala na raspolaganju. Oslanjali smo se na hranu lokalnih seljana da bismo preživeli“.
Abu Hasan i njegovi drugovi brzo su se priključili Liva al-Faruk – islamističkoj grupi koja je obrazovana u središnjoj Siriji – od „možda dvesta ljudi“ iz Salamije i njenog okruženja kako bi se priključili pobunjenicima, kaže. Njihova prva borba bila je u februaru 2013. godine, napad na grad Tabka (Tabqa) koji je bio pod režimskom kontrolom.
„Strah je bio skoro nepodnošljiv“, kaže o prvim iskustvima borbe. „Izgubili smo dosta ljudi u ovim početnim borbama, ali oni koji su preživeli stekli su iskustvo“. Ubrzo je učestvovao u borbenim kampanjama širom severozapadne Sirije, jednog od najžešćih poprišta građanskog rata.
Dok je besnela bitka za Alepo, neke pobunjeničke grupe zagovarale su napad na Salamiju. Abu Hasan kaže da su se on i neki drugi lokalni meštani protivili ovoj akciji – ispostaviće se uspešno.
„Bilo je nekih koji su hteli da napadnu Salamiju, da zbace režim i preseku mu vezu sa Alepom“, kaže. Abu Hasan, koji je i sam iz mešovite sunitsko-izmailske porodice, bio je zabrinut zbog nekih drugih pobunjeničkih grupa, uključujući one koje poticale iz ekstremističkog miljea iz drugih delova zemlje, kao i zbog stranih boraca. „Nisu sve frakcije zastupale tolerantna gledišta. Salamija je manjinsko područje i mi nismo želeli da dopustimo pristup ekstremističkim frakcijama. Uspeli smo da ubedimo našu braću da nas ostave na miru“, kaže.
U međuvremenu, drugi lokalni činioci su ostvarili svoj uticaj sa druge strane sukoba, radeći ono što su mogli da drže Asadovu vojsku podalje od Salamije – i salamijske meštane podalje od vojske.
Slično drugim stanovnicima Sirije, oni su bili podložni opštoj vojnoj obavezi, stalnom neprijatnom i ponižavajućem iskustvu koje je više naglašavalo odanost vladajućoj porodici u odnosu na bilo kakvu vojnu svrsishodnost. Zeino Zeino je imao dvadeset četiri godine i bio je na polovini svog vojnog roka kada su prve demonstracije buknule u Damasku, gde je njegova jedinica bila razmeštena .
„Ja sam do tada već bio protiv režima, tokom tri ili četiri godine, ali nikada nisam verovao da ćemo posvedočiti tako nešto“, kaže Zeino o protestima. „Bilo je neverovatno. Uzeo sam slobodan vikend i otišao sam na jedan od njih. U tom trenutku, već sam znao da ću uraditi ono što mogu da bih oborio ovaj režim“, kaže.
Kako se revolucija širila, Zeino je planirao da dezertira onda kada uslovi budu dopuštali. Njegov prijatelj je slično razmišljao, ali su njegovi planovi bili smeliji. „U tom trenutku režim je koristio specijalnu jedinicu da razbija proteste“, kaže Zeino. „Kretali su se od grada do grada, tako da smo odlučili da postavimo zasedu. Čekali smo ih na autoputu od Deir Ezora prema Tadmoru, jula 2012. godine. Kada su se približili, napali smo. Raspolagali smo samo lakim naoružanjem, ali smo ipak uspeli da nanesemo ozbiljnu štetu“, kaže.
Zeino i njegov tim izveli su još dva napada iz zaseda na režimske snage tokom leta. U trećem i poslednjem njih je iznenadilo pristizanje pojačanja vladinim snagama – što je dovelo do pogibije njegovog prijatelja. „Sahranio sam ga u pustinji i onda sam ispričao njegovoj majci šta se desilo“, kaže Zeino. „To je bio najteži dan mog života. Posle toga, bacio sam oružje i rekao sam da nikada više neću dotaći pušku, zato što bi me ukoliko bih je opet uzeo u ruku bes i želja za osvetom vodili da svašta učinim. Tako da sam bio odlučan da usmerim svu svoju energiju, svu svoju snagu da pomognem izvođenje revolucije na miran način“, kaže Zeino.
Napuštajući bojno polje, Zeino je otišao natrag u Salamiju, u kojoj je živeo skrivajući se narednih dvanaest godina. Menjajući svoj izgled i koristeći lažno ime počeo je da se koristi svojim vezama u vojsci kako bi olakšao drugima da je napuste.
„Svi znaju da se sve i svako može kupiti u Asadovoj Siriji, čak i u vojsci“, kaže Zeino. „Stoga kada bi me neko kontaktirao, želeći da dezertira, skupio bih nešto novca da potkupim zapovednika njegove jedinice tako da može da ode na odsustvo. Onda bih kontaktirao ljude iz opozicije, rekavši im da dolazi odmetnuti vojnik, tako da mogu da ga izmeste na sigurno. Po mojoj računici, pomogao sam šezdeset trojici da na ovaj način napuste vojsku“, kaže.
Zeino je uspeo da ostvari ovaj efekat uprkos tome što je bio nižerangirani pripadnik vojske. Neki oficiri koji su bili iznad njega, takođe meštani Salamije, učinili su sopstvene napore. Kusai al-Džaraki, pedeset sedmogodišnjak, sada je član salamijskog Izmailskog veća, duhovnog i sekularnog tela ove zajednice koje u gradu postoji od otprilike 1920. godine. Pre nego što mu se priključio pre više godina, bio je karijerni oficir, služeći u vazduhoplovstvu, istom rodu iz koga se Hafez Asad uspeo do vlasti.
„Prvo sam se priključio vojsci 1988. godine“, kaže al-Džaraki. „U to vreme, biti oficir je sagledavano kao privilegovan položaj. Naravno, to nije bilo tako u stvarnosti. Vojska je bila vrlo korumpirana, nasilna i sektaška. Ali to je bio moj karijerni poziv tako da sam ostao tu“, kaže.
Do trenutka kada su 2011. godine izbili protesti, al-Džaraki je stigao do majorskog čina, i bio je razmešten u jedan od gradova koji se nalaze na obodu Damaska, Katanu. Nedugo pre toga, od njegove jedinice je zatraženo da rasture proteste. Uz značajan rizik po sopstveni položaj, al-Džaraki je oklevao.
„Uspeo sam neko vreme da iskoristim pozivanje na proceduralna pitanja govoreći da ‘nedostaje direktno naređenje da se upotrebi bojeva municija’ i tome slično“, kaže. „To je jedno vreme bilo uspešno, ali sam u više navrata pozivan na ispitivanja. Režim je počeo da sumnja u moju lojalnost ali me nisu uhapsili, možda zato što nisu želeli da otuđe moju zajednicu izmaila“, kaže.
U međuvremenu pojačavan je pritisak na njegovu porodicu kojoj su upućivane jedva prikrivene pretnje. Jednog dana, al-Džaraki je došao nazad kući gde je zatekao parkirani tenk u neposrednoj blizini. Bio je uplašen za svoje dve male ćerke. Poslao ih je natrag da žive zajedno sa drugim članovima porodice u Salamiji, ali njegovoj ženi režim je onemogućio da napusti Damask kako su se pojačavale vojne operacije.
„U ovo vreme tekla je opsada Istočne Gute“ ,kaže al-Džaraki, o intenzivnim borbama između režimskih i pobunjeničkih snaga ušančenih u istočnim prestoničkim predgrađima. „Uspeo sam da pomognem krijumčarenje oružja i potrepština kako bih pomogao tamošnjoj opoziciji. Znao sam neke vladine vojnike koji su bili posada tamošnjih postaja“, dodaje.
Kada je postavljeno pitanje njegove lojalnosti, al-Džaraki je naposletku izmešten na administrativnu dužnost. Pokušao je da dobije otpust iz vojske u nekoliko navrata, a njegova ostavka na kraju je prihvaćena 2022. godine. Vraćajući se natrag u svoj rodni grad, pridružio se Izmailskom savetu, i na kraju je njegovo odigravanje uloge u okončanju Asadove vlasti zatvorilo pun krug. Kada su sirijski pobunjenici otpočeli ono što će postati njihova završna ofanziva prošlog novembra, brzo su preplavili režimske odbrambene linije, zauzeli Alepo posle nekoliko dana i usmerili se prema Hami. Kako su se kretali preko pustinje, pobunjenički borci su se približavali Salamiji.
Ali ovde nije bilo borbi. Grad je već čekao na njihov povratak. „Već smo bili na vezi u vreme kada smo se približavali gradu“, kaže al-Džaraki. „Izmailsko veće je sve koordinisalo. Obavestili smo ih o razmeštaju režimskih postaja, kuda mogu da uđu u grad. Te noći, petog decembra, ušli su pod okriljem noći. Režimski vojnici ili su pobegli ili su se predali – nije došlo do prolivanja krvi“, kaže.
Abu Hasan bio je sa druge strane. Sa sve snažnijim uzbuđenjem i osećajem neverice posmatrao je kako se raspadaju režimske vojne linije na severu Sirije. Učestvovao je u pregovorima o mirnoj predaji Salamije pre nego što je sam ušao u grad 6. decembra, dan kasnije.
„Tokom deset godina, nisam osećao strah sve do prošle nedelje“, kaže Abu Hasan. „Kako smo se kretali sve bliže ka zauzeću Hame, jedino o čemu sam mogao da mislim jeste da ne mogu sada da poginem, sada kada smo toliko blizu. Onda smo zauzeli grad i krenuo sam natrag prema Salamiji, kući i porodici za koje sam verovao da ih više nikada neću videti. Plakao sam tokom celog povratka“, kaže.
Al-Jundi takođe nije trebalo mnogo pre nego što se vratila iz egzila. Svega nekoliko dana pošto je Asad avionom napustio zemlju 8. decembra, prešla je libansku granicu, idući nazad u Salamiju. „Sve ove godine, bila sam u Čturi, svega nekoliko kilometara od Sirije“, kaže al-Jundi. „Ali to je isto tako moglo biti i milion milja dalje. Još uvek je osećaj nerealan da sam opet ovde. Moram da se podsećam kako ovo nije san“, kaže.
Tokom nekoliko meseci posle režimskog pada, stanovnici Salamije nisu sedeli skrštenih ruku. Grad ima dugu i snažnu tradiciju civilnog društva, zahvaljujući velikim delom Fondaciji Aga Kana – filantropskom krilu delovanja bogatog izmailskog duhovnog predvodnika, Aga Kana, koji izdašno investira u Salamiju. Druge grupe, poput Izmailskog veća, nastavile su sa svojim aktivnostima a u međuvremenu su se pojavile i nove. Grupe za rasprave, pred kojima lokalni stanovnici mogu da iznesu svoje brige, probleme i očekivanja redovno se okupljaju i održavaju sastanke sa lokalnim prvacima, koji onda putuju u Damask kako bi razgovarali sa novim vlastima. Ulaže se svesni napor da se uvaže stavovi i brige svih grupa salamijskog stanovništva, bez obzira da li su posredi Izmaili, suniti ili Alaviti.
Povrh svega, nastavljanje snažne salamijske tradicije izbegavanja krvoprilića i sektaških podela ostaje ključno. Ukoliko bi nova Sirija da postane uspešna priča, možda je Salamija primer na koji bi trebalo da se ugleda.
„Nismo dopustili režimu da nas podeli sve ove godine“, kaže al-Džundi. „Najgori deo borbe je prošao, ali još uvek moramo da uradimo mnogo toga. Moramo da se pobrinemo da ne izgubimo sve ono što smo stekli i da izgradimo zemlju kakvu smo oduvek želeli“.
Prevodi članaka sa Nju lajn magazina objavljuju se do dopuštenju redakcije; članak je objavljen u avgustu 2025. godine
Nil Hauer je kanadski novinar koji je izveštavao iz različitih kriznih žarišta u Istočnoj Evropi, na Kavkazu i na Bliskom istoku; nedavno je izveštavao sa ukrajinskog ratišta o borbama u Donbasu i Sumiju
Izvor: New Lines Magazine
