Piše: Oliver Janković
Nema normalnog čovjeka niti građanina Crne Gore koji ne bi rado i od srca navijao za momke i djevojke iz svoje ulice, za klub iz svoga grada, za reprezentaciju svoje zemlje. Kada je u pitanju Crna Gora svaki njen građanin u reprezentaciji (među „lavovima“ „sokolima“ „ajkulama“) ima bar dvoje ili troje rođaka, kumova, komšija…. što nije slučaj sa reprezentacijama mnogoljudnijih država, pa čak ni sa ovima iz našeg okruženja.
K tome dodajmo da crnogorski sportisti svojom borbenošću plijene i dobijaju simpatije svih istinskih poklonika sporta, gdje god se pojave.
Međutim trodecenijska vlast DPS-a i satelita, uspjela je svojom politikom i ideološkom propagandom da napravi odbojnim kult reprezentacije kod bar polovine ovdašnjih građana i ljubitelja sporta. Po principu davno i lijepo definisanom „kako da navijam za moju reprezentaciju, kada moja reprezentacija ne navija za mene“?
Crnogorski rukomet je bio utvrđenje najtoksičnijih kadrova bivšeg režima (kada se radi o političkom rukovođenju organizacijom ovog sporta). Tako smo, umjesto trobojke sa crnogorske narodne nošnje, ili crvene boje sa aktuelne državne zastave, dobili dresove zelene boje. Sjećate se povika na Andriju Mandića što je u kabinet stavio trobojku koja – nije zvanična zastava, niti predstavlja propisani raspored boja? A ko je i kada propisao – zelenu? Imamo pigment zelene na grbu, i iz toga bi neko mogao da nategne zelenilo naših dresova, ali svi znamo da je ova boja simbol jedne političke opcije. Bratoubilačke, odmetničke i poražene upravo od strane Crnogoraca između dva svjetska rata.
Pa sad, ako nema smisla to „zelenilo“ nekim propisom zabraniti, jer bi to bilo suprotno duhu demokratije, onda svakako nema smisla ni nametati ga kao boju svih nas. A ako je namećete, dobićete da polovinu države zabolje peta za učinak momaka i djevojaka tako odjevenih.
Samodestruktivna ideološka izolacija zvana Rukometni savez CG , kreirao je situaciju da vrsni odbrambeni igrač Nebojša Simović bude odstranjen iz reprezentacije zbog tri sastavljena prsta na grbu, na srcu- prilikom intoniranja himne. A da pri tom „u igri ostaje“ jedan drugi momak koji je u istoj situaciji preko grudi raširio svoja dva prsta? Pa se sada javno pitam: pravi li se tako ekipa koja će predstavljati sve nas, I za koju ćemo navijati svi mi?
Partizan ponovo bolji od „crveno-bijelih“, a banjalučki Borac najuspješniji srpski i BIH klub
I šta smo dobili na kraju? Kakav učinak sportista koji su narihtani na duh cetinjske ulice, a ne na duh cijele Crne Gore? Pa eto dobili smo tim koji izgara i daje sve od sebe, uglavnom, protiv Srbije. Protiv osrednje rukometne Srbije koja trpi dugogodišnju krizu i mijenja selektore. Dobili smo učinak u kom: pobijediš Srbiju a gubiš od svih ostalih.
Dobili smo situaciju da crnogorski rukometaši i rukometašice dobijaju čestitke od likova iz sadašnje opozicije onda kada pobjede Srbiju, a ne onda kada eventualno prođu grupu, ili uđu u polufinale, finale…osvoje medalju i sl.
Dobili smo situaciju u kojoj je crnogorski rukomet pozelenio od muke, zbog rezultatske jalovosti koju stvara pomenuta ideologija. Doći će vrijeme kad će Srbija ojačati u rukometu i kada će biti normalno da njene rukometaše gledamo na postolju. A šta ćemo tada raditi sa još zelenom strategijom unapređenja sporta u Crnoj Gori?
