Došlo neko takvo vrijeme da nikogovići kuće kućeviće.
Piše: Aleksandar Živković
Imao sam tri godine kada je tetak Mihailo Mićo Bulajić počeo da se sa mnom igra kutijama šibica. Oficir, ratnik, kao Golootočanin strastven pušač, vazda je uz sebe imao tri kutije šibica. Igra se sastojala u tome da poređa te tri kutije na sto i kruži s njima, govoreći: „Prva kuća Bulajića, druga kuća Živkovića, treća kuća Perovića… Prva kuća Živkovića, druga kuća Piletića, treća kuća Bulajića…Prva kuća Tepavčevića, druga kuća Bulajića, a neđe daleko treća kuća Živkovića…“ I tako u krug. Stalno su u igri bili Bulajići i Živkovići, a ubacivao je i Miljeviće, Radonjiće, Mićunoviće, Perutoviće, Jovoviće, Koprivice… Meni je bilo zabavno. U neko doba sam, valjda, shvatio da sve kuće mogu biti i prve i druge i „neđe daleko“ treće.
Niko mi nije dao bolju lekciju o Crnoj Gori.
Aleksandar Živković: Dalje produbljivanje raskola Carigrada i Moskve na Pedesetnicu
Sada kada su prvoj kući Petrovića, konačno, vratili jednu od kuća, duhovna nikogovina bačila se na prebrojavanje prava na imovinu, utvrđivanje prirode „aneksije“, neki moj Čevljanin Vujović veli da Petrovićima može a Karađorđevićima ne može. Da ne pominjem onog marksističkog „guvernadura“ koji ne bi dao ništa ni Petrovićima.
Prave se nove tradicije za ljude kokošijeg pamćenja. Eto, nedavno je slavljeno 130 godina Narodnog muzeja Crne Gore, a na Cetinju je ostao rijetko ko da na pitanje o muzeju neće pokazati na dvorac kralja Nikole. Jeste muzej već sto godina, ali se osamdeset godina govorilo dvor. Prije petnaestak godina su na dvorac stavili tablu Muzej, neka ih, bar radi, za razliku od ranjene Biljrde i Narodnog muzeja, koji znaju dobro da počinu i u sred sezone… Ali se izgubio i pojam dvora i pojam muzeja.
Normalno je da Milo koristi decenijama kraljevu kuću na Ivanovim koritima, nije normalno kada se Petrovićima dio vrati.
Još je „neđe daleko“ prva kuća Petrovića.
