Piše: Nikola Malović
Neće biti zgoreg zarad starijih čitalaca unaprijed kazati da je mim – izuzetno popularan na društvenim mrežama – slika, video ili tekst koji se širi klikom na „podeli“ i obično predstavlja neku šalu, parodiju ili kritiku sa humorističnom poentom.
Početkom zime koja na Primorju vegetabilno i temperaturno gotovo ne postoji (osim kad duva bura, od koje se, u vrijeme ono, Vuk Karadžić po vlastitom priznanju u Kotoru smrzao više nego u Petrogradu) – opazio sam na Fejsbuku mim na kome se vide dva Indijanca u predjelu pod snijegom. U strip-oblačiću iznad Indijanca što čuči i čita tragove, piše: „Vidim da su ovuda s ljetnjim gumama jedva prošli neki Bokelji. Oni ne znaju da voze zimi!“
I to je tačno.
Jer, Primorci, za razliku od ostalog svijeta nemaju zakonsku obavezu da zimi svoje konjske snage potkivaju zimskim gumama. Altroke, mogu sve vrijeme da voze s ljetnjim, osim ako ne krenu uzbrdo, u Crnu Goru, ili u neko blisko inostranstvo, hrvatsko, bosansko-hercegovačko ili pak albansko. Istina, postoji i izuzetak od pravila, ako npr. neko sa zapada samostalnog u suverenog medaljona zvanog CG hoće u glavni grad, ako iz Herceg Novog krene preko Nikšića ili Budve, mora da ima zimske gume, jer vozi kroz krajeve u kojima zna da pada snijeg, no nastavi li obalnim putem do Sutomora, pa kroz 4189 metara dug tunel Sozina stigne do Podgorice, koja se nalazi na nadmorskoj visini od svega 40-ak metara – zimske gume nisu obavezne.
Zakon o saobraćaju toleriše kad mnogi na Primorju nemaju zimske gume, a padne snijeg. Jer se to dešava svake papine smrti, što je metafora za rijetko.
Poslednji put snijeg je u Herceg Novom padao 2018. godine, 15-ak minuta, koliko se i zadržao. O rijetkoj meteorološkoj pojavi svjedoči jedina razglednica u javnoj prodaji na kojoj se vidi snijeg na palmama i krovovima grada.
Vozač sam od 1989. i do sada nisam, Bogu hvala, imao udes tokom putovanja, a vozim stalno, i vozim često.
Devedesetih godina prestao sam da letim nakon što mi se na liniji Beograd – Tivat strah uvukao u kosti kad se JAT-ov avion našao u strašnoj buri, vozom sam prestao da putujem kad sam na liniji Beograd – Bar shvatio da je toj raspaloj željeznici opasno postalo ukazivati povjerenje, autobusom sam putovao samo 1999. kad su nam današnji partneri bombama porušili pruge i puteve – tako da mi je prevoz vlastitim kolima ostao najpovoljnija opcija.
Nikola Malović: 200 godina od rođenja najtragičnije obalne trojice
Prednosti odluke da se vozim sam, ili s porodicom, su u slobodi da ste krene i stane po želji, a mane – u povremenom umoru, nedostatku slobode da tokom ručka popiješ pivo ili vino, da modernim kolima voziš brže od brzine ispisane na znacima postavljenim u doba Josipa Broza Tita, te da po obalnoj, recipročnoj cijeni danima plaćaš parking u centru 1.5-milionskog Beograda.
Pažljiv će čitalac opaziti da zapravo ne putujem mnogo ako zimske gume stavljam rijetko, ako zazirem od aviona, i ako voz i autobus ne koristim uopšte.
Odluka da se intenzivno živi na Primorju, i da se otud dela, postala je vremenom način života. Posebno od trenutka kada sam otkrio da se u Bokeljskom moru može plivati i zimi. Geografija je po mom sudu povlašćena ona u kojoj kugle divljih i pitomih pomorandži krase krajolik, gdje raste kivi i miriše limun žut, gdje u januaru i februaru vas vazduh parfemiše šuma mimoza…
Da li iz takovoga rama vrijedi izađi? Dakako da vrijedi, no čemu, posebno s ljetnjim gumama, ako npr. Pelješac nudi isto što i Boka, a najljepši od svih gradova na Sredozemlju – Dubrovnik, nema geografsku dramu zalivskog fjorda, oličenog u hiljadumetarskim planinama ogledanim u moru?
Među mojim ličnim i Fejsbuk-prijateljima ima mnogo koji putuju učestalo, te o tome katkada prave sjajne objave. Počesto se iznenadim kad vidim da su u malo vremena bili na dvama ili trima kontinentima, što će reći dvije stvari: da su u strukama natprosječni, te da sva ta putovanja ne plaćaju sami. Svako putovanje, neka je i poslovno, nudi nove slojeve životnog iskustva, do mjere da se počev od tinejdžerskih godina ljudima generiše potreba za promjenama ambijenta i konteksta. Postoje profesije kao što su prevoznici, pomorci, civilni piloti, biznismeni… koji jedu lebac samo ako su doručkovali na jednim, a večerali na drugim geografskim širinama i dužinama.
Tom vidu postojanja paralelan je opozitni vid. Da se uopšte ne putuje, ili da se pak intenzivno putuje po kori od oraha.
Ima nečeg neosporivog u želji da se živi na mjestu koje je grehota napustiti, koliko je samo lijepo, a lijepo je toliko da već vijek i kusur, od pojave turizma, ljudi ne prestaju da dolaze na poklonjenje geografiji, klimi, kulturi kad i svetinjama.
Svrha.
U ljetnjim gumama, bio sam s majkom do njene rodne kuće u slovenačkom Stavešinskom vrhu, baš kao što sam u ljetnjim gumama bio do Uranopolisa, odakle sam do Hilandara brodio i vozio se kombijem s drugim hodočasnicima. Bila su to dva moja prva i poslednja, najduža putovanja, jedno na zapad, drugo na istok.
Kao jedan od rijetkih srpskih pisaca s Mediterana dobijao sam pozive da dođem tamo gdje me dugo čekaju, u Beč, u Pariz; iz Ministarstva kulture Republike Srbije dobio sam poziv da na Sajmu knjiga u Pekingu predstavljam srpsku književnost, u godini kada je roman „Galeb koji se smeje“ preveden na kineski. U godini kada je roman „Jedro nade“ preveden na ruski, dobio sam iz Ministarstva poziv da na Sajmu knjiga u Moskvi tože predstavljam srpsku književnost.
U šali ću kazati da do ovih destinacija nisam mogao kolima s ljetnjim gumama, ali, nije u tome stvar.
Stvar je odisejevske prirode. Odisej je poznatiji po svojim lutanjima od njegove druge prave suštine, da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Da nije bilo Trojanskog rata, Odisej ne bi mrdao sa vlastitog ostrva. Putovanjem se dobija ime, to je svakako tačno, i na Odisejevom primjeru mi to odlično vidimo. No biti u mjestu, sa stajaćim ljetnjim gumama čak i zimi, a ne gladovati, naprotiv, nego opstajati sa suviškom, nije li dokaz kako umjetnost mogućeg – što je jedna od definicija politike – postoji i van politike?
Oprema: Stanje stvari
Izvor: Nikola Malović/Fejsbuk
