Izvor: Prof. dr Ljubodrag Dimić, akademik SANU
Sećanje na Amfilohija Radovića, arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog
Početkom jeseni 2016. godine mitropolit zagrebački Porfirije, sadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve, uputio mi je poziv da kao istoričar učestvujem u radu Mešovite komisije Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve čiji je zadatak bio da otvori diskusiju i predstavi činjenice o pitanju kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Učešće u ovoj komisiji, formiranoj na inicijativu pape Franje, bila je prilika u kojoj sam imao čast da bliže upoznam arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića.
Tadašnji poziv mitropolita zagrebačkog nije bio zasnovan na prihvatanju i izlaganju stavova koje o Alojziju Stepincu ima Srpska pravoslavna crkva, već na molbi da se o toj istorijskoj ličnosti iznese znanje kojim raspolaže istorijska nauka. A to stečeno znanje o prošlosti, koje nikada nije konačno i koje se uvek može nadopunjavati novim istraživanjima, koje je zasnovano na poznavanju arhivske građe, štampe i periodike, naučne istoriografske literature, trebalo je izložiti na sastancima Mešovite komisije i kritički ga „ukrstiti“ sa stavovima hrvatskih teologa i istoričara. Poziv SPC je u svojoj biti sadržao molbu da se o ličnosti i istorijskoj ulozi Alojzija Stepinca izloži do sada sabrano znanje i bez pristrasnsti iskaže naučna čestitost.
Od šest sastanaka Mešovite komisije bio sam u prilici da učestvujem na dva od tri koja su bila posvećena istorijskim temama – na drugom, održanom u Zagrebu 17. oktobra 2016. godine, i četvrtom, organizovanom u Slavonskoj Požegi 20–21. aprila 2017. godine. U pitanju su bili razgovori posvećeni delatnosti Alojzija Stepinca u godinama između dva svetska rata (1918–1941) i periodu omeđanom krajem rata i odlaskom kardinala zagrebačkog sa životne scene (1945–1960). Iako je ratnim godinama posvećen zaseban sastanak, i prilikom susreta u Zagrebu i Slavonskoj Požegi nužno se razgovaralo i o ratnim godinama, vremenu u kome je Rimokatolička crkva podržala NDH, bilansu rata, kao i ulozi Stepinca u posleratnoj komunističkoj jugoslovenskoj državi.
Na sastanku u Zagrebu, sa strane Rimokatoličke crkve, učestvovali su kardinal Josip Bozanić, biskup mostarski Ratko Perić, biskup požeški Antun Škvorčević i istoričari Jure Krišto i Mario Jareb. Stavove Srpske pravoslavne crkve zastupali su mitropolit zagrebački Porfirije, vladika slavonski Jovan, vladika bački Irinej, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kao i orijentalista Darko Tanasković i istoričar Ljubodrag Dimić. Sastav delegacije Rimokatoličke crkve bio je na oba sastanka Mešovite komisije isti, dok su u delegaciji Srpske pravoslavne crkve na sastanku u Slavonskoj Požegi učešće uzeli i istoričari Milan Koljanin i Radmila Radić. Sastancima Mešovite komisije presedavao je časni otac Bernardo Ardura, predsednik Papskog odbora za istorijske nauke.
Mitropolit Amfilohije je u svojim diskusijama iskazivao izuzetno poštovanje prema papi Franji, njegovoj spremnosti i hrabrosti da prvi put posle jedanaest vekova organizuje susrete i dijalog predstavnika Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve i čuje mišljenje Srpske pravoslavne crkve i stručne javnosti o započetoj kanonizaciji kardinala Stepinca.
Čin kanonizacije Alojzija Stepinca miropolit Amfilohije Radović smatrao je neprihvatljivim za Srpsku pravoslavnu crkvu i nemogućim, ne zbog ličnosti kardinala zagrebačkog, već zbog izuzetno složenog vremena u kome je živeo i koje je zahtevalo neupordivo veću odgovornost od one koju je u godinama svog boravka na tronu nadbiskupa zagrebačkog, kasnijeg kardinala, Stepinac iskazivao. Te odgovornosti, po mišljenju mitropolita Amfilohija, sa Stepinčeve strane nije bilo, ili je bilo nedovoljno. Samim tim, kanonizaciju Alojzija Stepinca smatrao je svojevrsnom sakralizacijom najtragičnijeg čina u novijoj istoriji srpskog naroda i afirmacijom najsramnijih postupaka u istoriji hrvatskog naroda, koju zagovaraju potomci ustaša i oni koji su im ideološki bliski. Svoje stavove i mišljenje o kanonizaciji Alojzija Stepinca mitropolit Amfilohije je argumentovao brojnim proverenim istorijskim činjenicama i ukazivanjem na moralne vrednosti koje hrišćani moraju da poštuju.
Našoj pažnji, kao istoričara, nije mogla da promakne širina pogleda koje je mitropolit Amfilohije iznosio, ukazivanje na istorijske vertikale koje su određivale odnos dveju crkava u raznim vremenima, izuzetno poznavanje istorije odnosa Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, teološki pristup celokupnom sagledavanju problema kanonizacije Alojzija Stepinca, vladanje činjenicama koje su osporavale i suštinski činile nemogućim i bespredmetnim započeti postupak. Bio je ubeđen da eventualni čin kanonizacije Stepinca predstavlja svojevrstan „oprost“ i prepuštanje zaboravu ideologije i zločina činjenih u ime hrvatskog naroda od strane ustaške vlasti, koju je Stepinac podržavao od prvog do poslednjeg dana Drugog svetskog rata (1939–1945). Nastup mitropolita Amfilohija otvorio je suštinsko pitanje – da li je uopšte moguće da Alojzije Stepinac, koji je vodio Rimokatoličku crkvu u godinama rata i indirektno učestvovao u počinjenom zločinu genocida, zaslužuje počast Vatikana i hrvatskih katolika, kao i kuda i čemu to vodi.
Na sastancima Mešovite komisije na kojima sam imao čast da učestvujem, mitropolit Amfilohije je iz ugla teologa nastojao da kritički ukaže na prirodu političkih ideja i ideala hrvatske političke misli koji su Stepincu bili bliski, a koji su bili suštinski suprotstavljeni istinskoj religioznosti nadbiskupa zagrebačkog, u koju je verovao, kao i njegovoj verskoj i društvenoj ulozi koju je kritički sagledavao. Bio je saglasan sa tada iznetim stavovima istoričara koji su u Mešovitoj komisiji zastupali Srpsku pravoslavnu crkvu da se sklonost Alojzija Stepinca ka misionarskom i prozelitskom radu među pravoslavnima iskazivala u njegovim postupcima i mnogo pre nastanka NDH, u gnušanju prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odsustvu spremnosti da prekorači prag njenih bogomolja, religioznom fanatizmu koji ga je opsedao i počev od 1937. godine uticao da Srpsku pravoslavnu crkvu smatra „neprijateljskom crkvom“, a jugoslovensku državu „veštačkom tvorevinom“ u kojoj zajednički život Hrvata i Srba nije moguć. Mitropolit Amfilohije Radović takođe je bio saglasan sa stavovima istoričara iz „srpskog dela“ Mešovite komisije da je tokom 20-ih i 30-ih godina HH veka Stepinac poznavao i prihvatao ideologiju ustaškog pokreta i pored toga što je ona u sebi sadržala elemente ekstremnog nacionalizma, a kasnije i klerofašizma protivnog učenjima same crkve.
Stepinčeva zdušna podrška ustaškom pokretu pre i tokom Drugog svetskog rata, ustaškoj ideologiji i politici Nezavisne Države Hrvatske koje su zagovarale rešenje „srpskog pitanja“ kroz obračun sa oko 1,9 miliona Srba kroz istrebljenje, prisilnim prevođenjem na rimokatoličku veru i nasilno iseljenje, katolizaciji prostora koji su Hrvati smatrali svojim, podrška Anti Paveliću, jasno izraženoj u verskim i političkim nastupima Stepinca i njemu potčinjenih sveštenika, bili su faktori koji su najdirektnije uticali na protivljenje mitropolita Amfilohija kanonizaciji Alojzija Stepinca.
Mitropolit je bio saglasan sa mišljenjem istoričara iz „srpskog dela“ Mešovite komisije da je Stepinac davao moralni legitimitet svemu što su činile ustaške vlasti u NDH, posredno i prećutno podržavajući učešće rimokatoličkog sveštenstva u ustaškim zločinima i masovnom teroru, ne oglašavajući se o genocidnom uništavanju celih nacija i verskih zajednica (Srba, Jevreja i Roma) i ćuteći o postojanju logora za masovno uništenje od kojih su neki bili namenjeni srpskoj deci i koji su „progutali“ više stotina hiljada srpskih života. Smatrao je da je Stepinac podržavao „novi evropski poredak“ osmišljen u Berlinu i mesto Nezavisne države Hrvatske u njemu, što je očito bilo kroz posredovanje u uspostavljanju kontakata između vlasti NDH i Svete Stolice i zalaganje da ona bude diplomatski priznata od Vatikana.
Podjednako kao i istoričari iz „srpskog dela“ Mešovite komisije mitropolit je neoprostivim smatrao i Stepinčevo učešće, kao vojnog vikara, u „davanju oprosta grehova“ i blagoslova Hrvatima koji su izvršili zločine nad srpskim narodom u godinama 1941–1945, stavljanje sopstvenog verskog i moralnog autoriteta na raspolaganje ustaškoj državi, njegovo nastojanje da zločini budu označeni pojedinačnim činom, a ne politikom ustaških vlasti i nastojanje da oni budu objašnjeni i time relativizovani kao revanšizam za politiku koju su Srbi sprovodili u jugoslovenskoj državi. U istom duhu saglasja sa istoričarima, mitropolit je isticao i Stepinčevu bezrezervnu podršku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nezavisno od njenog genocidnog karaktera, ali i na spremnost da u prvim godinama posle Drugog svetskog rata sarađuje sa Josipom Brozom Titom i komunističkim vlastima. Ukazivanjem na ove istorijske činjenice, direktno je dovođen u pitanje pokušaj „zamagljivanja“ Stepinčeve prošlosti kroz „zaborav“ učinjenog u ratu i kasnije „isticanje“ uloge žrtve komunističkog režima koju je Stepinac nosio počev od 1946. pa do kraja svoga života 1960. godine.
Podneta izlaganja argumentovano su ukazivala na to da je opčinjenost Alojzija Stepinca idejom o Velikoj Hrvatskoj suštinski poništavala hrišćanska načela kojima je nadbiskup Rimokatoličke crkve u ratnim godinama morao da služi, ukazivala na prelomne momente u kojima je ta istorijska ličnost izneveravala hrišćanska načela, duh tolerancije, ljudskost. U isto vreme kritički odnos članova delegacije SPC u Mešovitoj komisiji sasvim je obesmislio „bajkovite priče“, pristrasnost, selektivnost tema, duh nasilne političke revizije slike prošlosti o Alojziju Stepincu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju su nastojali da, u cilju kanonizacije kardinala zagrebačkog, nametnu predstavnici RKC u Mešovitoj komisiji.
U razgovorima koji su vođeni tokom ovih sastanaka, mitropolit Amfilohije je zastupao stav da se iskustvo srpskog naroda stečeno u godinama postojanja Nezavisne Države Hrvatske mora uvažavati, a položene žrtve poštovati prilikom donošenja odluke o kanonizaciji Alojzija Stepinca. U protivnom, izbor kardinala zagrebačkog sa sveca bio bi, po njegovom mišljenju, ne samo nasilje nad prošlošću, već nasilje koje ukida budućnost.
Izlaganja mitropolita Amfilohija, podneta na sastancima Mešovite komisije Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu i Slavonskoj Požegi, najdirektnije su poništavala ulepšanu političko-revizionističku sliku o istorijskoj i duhovnoj ulozi kardinala zagrebačkog. Ukazivala su na krivotvorenje istorijskih sadržaja vezanih za Stepinčevu delatnost u međuratnim, ratnim i posleratnim godinama. Takođe, skretala su pažnju i na pristrasno tumačenje stvarnih ili izmišljenih činjenica, pojava i istorijskih procesa koji istim tim činjenicama i pojavama vezanim za delatnost Alojzija Stepinca daju smisao. Prevashodno zahvaljujući ozbiljnosti nastupa delegacije Srpske pravoslavne crkve u Mešovinoj komisiji i autoritetu mitropolita Amfilohija Radovića, papa Franja je ceo proces kanonizacije Alojzija Stepinca, pored protesta koji su stizali iz Zagreba, zaustavio smatrajući ga štetnim za samu Rimokatoličku crkvu.
Ljudsku prirodu i pastirsku ulogu koju je imao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu mitropolit Amfilohije Radović je iskazivao i ponašanjem koje u sebi nije imalo nametanje vlastitog mišljenja o Alojziju Stepincu, već darovanje apsolutne slobode istoričarima iz „srpskog dela“ Mešovite komisije da o kardinalu zagrebačkom govore argumentima i jezikom struke kojoj su posvećeni. Iskazana podrška utvrđivanju naučne istine o istorijskom učinku Alojzija Stepinca, tople reči zahvalnosti i pohvale upućene članovima stručnog dela delegacije Srpske pravoslavne crkve nisu izostale. Pamtićemo ih doživotno!
(Svetigora, obraznik za vjeru, kulturu i vaspitanje Mitropolije cetinjske br. 332, Lučinan 2025. godine)
