Piše: Marina Koblenc
Decenije umetničkog rada i nekoliko desetina izložbi u Izraelu i širom sveta je iza sagovornika Novog magazina, Davida Riba (Reeb). Rođen je u Rehovotu 1952, studirao na Bezalel akademiji umetnosti i dizajna u Jerusalimu. Maksimalno koristi sito-štampu, referirajući u svojim ranim radovima na američki Pop art. Njegov recentni umetnički rad je, čini se, podeljen u dve kategorije. Na jednoj strani su mrtva priroda, pejzaži mesta gde živi, kao i apstraktne slike, dok se na drugoj nalazi snimanje izraelske okupacije Palestine i rata koji Izrael vodi protiv Palestinaca, što je autoru podarilo korišćenje umetnosti za politički aktivizam.
Je li ovakva procena tačna, i ako jeste, tražite li komplementarnost u vašim stilovima?
Tačno je da me zanimaju različite vrste slikarstva i umetnosti uopšte, kao što su reprezentacija, slikanje iz posmatranja i pamćenja, slikanje sa fotografija, apstrakcija korišćenjem projekcije i slikanje slobodnom rukom. Polovinu mojih radova čine apstrakcije. Imao sam sreću da radim u vreme kad se svaka umetnost koja je interesantna smatra legitimnom. S jedne strane, volim da se bavim različitim vrstama slikarstva i umetnosti, s druge želim da svoj rad posvećujem lokalnim pitanjima, posebno da ne zanemarim izraelsku okupaciju koju smatram najvažnijim pitanjem ovde u Izraelu/Palestini. Realnost okupacije i aparthejda se ne može zanemariti. Samo potpuno jednaka prava za sve stanovnike Izraela/Palestine bila bi prihvatljiva situacija.
Bez obzira na raznolikost u tehnici ili stilu slike, zajedničke osobine – pre svega nanošenje boje na površinu – važnije su od razlika. Takođe svaka slika uvek ima svoju priču, čak i ona apstraktna sadrži priču, i uvek postoji više od jednog načina da se slika gleda.
Napravili ste desetine video snimaka okupacije, oni kao da nemaju nikakav estetski cilj, već su nesofisticirano snimanje događaja. Koja je vaša namera u prikazivanju okupacije i rata?
Od 2005. učestvujem i pravim video snimke zajedničkih palestinsko-izraelskih demonstracija protiv zida aparthejda i okupacije uopšte. Ovi video snimci su se ponekad koristili kao vesti ili u pravnim postupcima, iako danas svaki aktivista može da napravi fotografije i video zapise relativno visokog kvaliteta pomoću telefona. Mislim da je važno da pokažem koji je moj stav i zabeležim stvari onako kako se dešavaju. Ako živim ovde, trebalo bi da se pozabavim načinom na koji stvari ovde stoje. Da to ne radim, postao bi saučesnik u oduzimanju imovine Palestincima i ostalih nepravdi.
Osim toga, događaji koje snimam zanimljivi su po načinu na koji ilustruju odnose moći između okupiranih i okupatora. Moji video snimci takođe pokazuju stalni tok novih slika i situacija. One su umetnost koliko i moje slike, i često ih izlažem zajedno sa njima: video snimci daju kontekst i dodatnu dimenziju, a interesantni su i kao samostalni komadi.
Kako je višedecenijski sukob između Izraelaca i Palestinaca uticao na izraelske umetnike? Ima li onih koji to potpuno ignorišu? Ili onih koji kritički oslikavaju palestinski oružani otpor? Je li većina izraelskih, jevrejskih umetnika sklonija da se protivi okupaciji Palestine, podržavajući prava Palestinaca, nego druge grupe unutar izraelskog društva?
Većina izraelskih umetnika ne posvećuje značajan deo svog rada ovom sukobu jer žele da se bave opštijim ljudskim pitanjima, ili možda ne žele da njihov rad postane previše kontroverzan i da ih dovede u nevolju. Ne mogu da se setim bilo koga da se na smislen način bavi palestinskim oružanim otporom osim fotografa Mikija Kratsmana od pre nekoliko godina. Ima verovatno i drugih, ali nisam upoznat sa njihovim radom. Verujem da radim više u tom pogledu od većine drugih izraelskih umetnika. Međutim, izraelskim umetnicima koji žive i rade u inostranstvu, npr. u Nemačkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu, možda će biti lakše da se pozabave ovim pitanjima na značajniji način. Većina izraelskih, jevrejskih umetnika je definitivno daleko sklonija da se suprotstavlja okupaciji i podržava palestinska prava nego što to čine druge grupe u izraelskom društvu, iako se to nužno ne odražava u njihovom radu.
Koje izazove ste iskusili kao umetnik u Izraelu i kako su oni oblikovali vaš rad? Vaš crtež – Jerusalem, koji prikazuje ortodoksnog Jevrejina kako se moli na Zapadnom zidu u Jerusalimu, sa jedne njegove strane napisano je na hebrejskom Zlatni Jerusalim, a sa druge Jerusalim od govana, cenzurisan je. Je li bilo drugih primera cenzure?
U Izraelu zaista postoji dosta cenzure, ali postoji i visok nivo slobode izražavanja, posebno za jevrejske umetnike, iako to isključuje Palestince na okupiranim teritorijama. Izraelske institucije su u nekoliko navrata potisnule ili cenzurisale moj rad. Recimo, 1983. u Muzeju umetnosti u Tel Avivu katalog izložbe je otkazan jer sam u jednom novinskom intervjuu rekao da je ovom izložbom moja namera bila da napravim omaž palestinskim umetnicima. Godine 2001, direktor istog muzeja uklonio je moje slike sa izložbe tokom njenog postavljanja jer je tvrdio da su vređale premijera Ariela Šarona. Na slikama su prikazane podvodne scene sa tekstom Arik jede decu.
Godine 2021, po nalogu Karmela Šama Hakoena, gradonačelnika Ramat Gana, moja slika Jerusalem (1997) uklonjena je sa izložbe, koja je obeležavala ponovno otvaranje prelepo renoviranog Muzeja izraelske umetnosti Ramat Gan. Tvrdio je da je slika rasistička i implicirao je da je antisemitska. Bio sam zadovoljan što je većina ostalih umetnika koji su učestvovali na izložbi, u znak protesta i solidarnosti, skinula svoje radove, nakon čega je muzej bio zatvoren na duže vreme.
Palestinski umetnici koji ovde rade su u težem položaju. Pre samo nekoliko nedelja, bez objašnjenja je otkazana izložba radova palestinske umetnice Sofi Abu Šakra, koja je trebalo da bude prikazana na Tehnološkom institutu Holon.
Da li su Palestinci, bilo to građani Izraela ili iz Palestine, upoznati sa vašem radom? Mislite li da umetnost može doprineti premošćavanju podele između Palestinaca i Izraelaca? I, kakva je vaša saradnja sa umetnicima sa druge strane sukoba?
Ovde radim više od četrdeset godina, i mnogi Palestinci, posebno umetnici, svesni su mog postojanja. Godine 1982. u Tel Avivu, Moše Geršoni i ja smo prvi put sarađivali sa palestinskim umetnicima građanima Izraela – Asadom Azijem i Abd Abdijem – na maloj izložbi, reagujući na rat u Libanu. Prvi put sam se 1984. susreo sa palestinskim umetnicima – Slimanom Mansurom, Verom Tamari, Karimom Dabahom i Tajzirom Barakatom – sa okupiranih teritorija 1967. Zajedno sa mnogim drugim umetnicima izlagali smo tokom 1980-ih, 1990-ih i početkom 21. veka, i u Izraelu (Tel Aviv), kao i u Palestini (Ramala), a i u inostranstvu, npr. Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. U početku je bilo uzbudljivo i obećavajuće. Nadao sam se da je naša saradnja preteča nove kulturne plodne saradnje koja se kreće ka demokratskoj stvarnosti koja nije usredsređena na nacionalizam ili religiju, već na našu zajedničku humanost. Ali kao da se ništa nije promenilo kao rezultat našeg zajedničkog rada, i na kraju sam se zabrinuo da bi to moglo biti shvaćeno kao oblik normalizacije okupacije.
Postoji li razlika u načinu na koji je vaša umetnost prihvaćena u Izraelu i na međunarodnom nivou?
Većina moje publike je u Izraelu, kao i većina mojih kupaca. Ovo je možda delimično zato što se mnogo bavim lokalnim pitanjima. Možda neki ljudi u inostranstvu imaju tendenciju da moj rad reduktivno vide ili kao izraelski ili anticionistički. Tokom godina, bilo je svih vrsta kupaca. Redakcija Hareca, glavnih opozicionih novina, kupila je mnoge moje slike za svoju kolekciju. Kupci uglavnom preferiraju ona dela bez očiglednog političkog sadržaja, iako neki kupuju komade koji su očigledno politizovani.
Čini se da vaše najnovije slike jarko crvenih boja izražavaju užas zbog krvoprolića u Gazi. Osećate li, kao Izraelac, i bilo kakvu krivicu za ono što izraelsko rukovodstvo čini da navodno zaštiti vašu bezbednost?
Ono što izraelsko rukovodstvo radi nije da zaštiti moju bezbednost, već je ekspanzionistička strategija. Osećam određenu odgovornost jer sam državljanin Izraela i plaćam porez. Uvek sam govorio protiv politike Izraela prema Palestincima. Svakako da su razmere državnog nasilja, etničkog čišćenja i možda genocida u Gazi, kao i etničkog čišćenja koje se danas dešava na Zapadnoj obali, veće od svega čega se mogu setiti. Ali ne bih rekao da se osećam krivim. Međutim, osećam se šokirano i zgroženo.
Prošlog petka sreo sam čoveka iz male zajednice u Masafer Jati na Zapadnoj obali. Uhapšen je kad su izraelski napadači iz obližnjeg ilegalnog naselja stigli u njegovu kuću, napali njegovu ženu i malu decu. Policija je uhapsila njega, a ne napadače. Tokom dvonedeljnog boravka u izraelskom zatvoru Ofer u blizini Ramale, pretučen je, ponižavan i patio je zbog prenatrpanosti, od hladnoće i gladi. To su svakodnevne priče tamo. Tako da da, stidim se kao Jevrejin i kao građanin Izraela, čiji porezi to plaćaju.
Jesu li, konačno, vaši jevrejski koreni imali uticaja na vaš rad tokom decenija?
Uvek sam bio ateista, ali sam se ipak osećao Jevrejinom. Na kraju krajeva, antisemitima je svejedno u šta ja verujem. Uvek sam osećao da imamo posebnu odgovornost da budemo posvećeni pre svega zajedničkim ljudskim vrednostima. Zamislite šta su pre generaciju ili dve Jevrejima uradili nacisti i njihovi saradnici, kao i više stotina godina marginalizacije i progona jedne nemoćne manjine. Pre svega imamo odgovornost da ne činimo drugima ono što je nama učinjeno.
Deo onoga što nam je naša istorija zaveštala bio je dar ironije: narod koji sebe smatra da je od Boga izabrani narod, bio je marginalizovan i proganjan tokom većeg dela svoje istorije, posebno u istočnoj Evropi. Možda taj jaz na neki način utiče na moj rad. I, pošto je tradicionalno jevrejska kultura više književna nego vizuelna – predstavljanje ljudskih lica je zabranjeno, možda pisanju dajem više mesta u svojim kompozicijama nego što bih da nisam Jevrejin.
Izvor: Novi Magazin
