Piše: Nikola Malović
Glavna tema svih razgovora na našoj obali ovoga ljeta je bila Srbija. Iz razumljivih razloga.
Prošlog puta prijavio sam na ovom mjestu kako je ljetujućim ljudima vidno pao kamen sa pleća, prelaskom granice nas sa nama i silaskom na obalu, jer su jedni na sedam dana, a drugi na mjesec, utekli iz haosa, ali sa – ah – saznanjem da se u još veći haos moraju ipak da vrate.
Posao zove, škole zovu, mora se…
Primorac je stekao vještinu da osjeti tačan dan prelaska predsezone u sezonu, posebno te famozne julske dane oko Petrovdana kada uvijek počinje špic, no trenutak prelaska sezone u postsezonu može da vidi svak, po kretanju mora turista opozitno, uz heraldički zvuk točkića na koferima.
Pisao sam u romanu „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 12 izdanja), kako se smrt paganske boginje sezone proglašava koncem avgusta svake godine u Kotoru tokom Bokeljske noći, pa je tako bilo i u subotu 23. avgusta 2025.
Tradicionalna fešta sa statusom nematerijalnog kulturnog dobra, koja u ionako zagušenu turističku meku s mora i kopna dovede hiljade dodatnih poklonika svjetla, muzike, tečnosti i hemije – koji u nedeljno rano jutro ostave iza sebe okean izlučevina i smeća – duboko je ukorijenjena, jer datira s kraja 18. vijeka.
Kotorani i Bokelji pamte Fešte nad feštama, što je sinonim za Bokeljsku noć, kao onu kojoj je 1936. prisustvovao britanski kralj Edvard VIII, i onu iz 1959. kojoj je bio nazočan suveren SFRJ, Josip Broz Tito.
Bude tako Fešti nad feštama koje se zapamte, ponekad i po duhovitim nagradama, kao 2024, jer prvi dio spektakla počinje defileom maskiranih barki u obasjanom akvatorijumu pred gradom čiji počeci sežu do istorijske tame. Iako Kotor, za razliku od Herceg Novog, nikad nije bio osvojen od strane Turaka, danas jeste, jer je oficijelni jezik trgovine u Starom gradu turski, što su Kotorani prepoznali gradeći prvonagrađenu barku-masku humoristički nazvanu „Fetiva mahala“, jednim romanizmom i jednim turcizmom, u značenju – istinska, prava mahala. Barka je nosila konture Kotorske katedrale i Sat kule, turski ćilim, a u plovilu su bile žene s burkama i muškarac sa turbanom. Ako neko na Primorju zna da prcne vlast, onda su to Kotorani, nikad Novljani, fetivi Srbi. Ove je godine ljetnji karneval zaustavila policija, jer su se Kotorani narugali Slavenu Radunoviću, direktoru ozloglašenog po monopolu javnog preduzeća Morsko dobro, jer je taj Srbin natuknuo kako bi narod Boke mogao da se na referendumu izjasni protiv ostanka Boke Kotorske na listi Uneska, listi nematerijalne kulturne baštine – zašto? – zato da bi se bez prepreka moglo da gradi uz obalu još. Kotorani i Bokelji rekli su tom geografskom Crnogorcu da upravo to što se Kotorsko-Risanski zaliv nalazi na listi Uneska turiste i dovodi u Zaliv!
Druga velika tema na Bokeljskom primorju i ono malo Crnogorskog, od Bara do Ulcinja, bila je Ukrajina, i sa njom povezana sudbina polarizovanog svijeta. Opazio sam da posred žarkog ljeta, između doručaka, odlazaka na plažu, ručaka, kupanja ponovljenih, večera, izlazaka, seksa čak i između gnoma i automata, nekmoli između mladića i djevojaka, te gledanja i slušanja… izložbi, koncerata, promocija, muzičkih, filmskih, pravoslavnih i inih festivala, ljudi vjeruju, valjda zato što žele da mir konačno pobijedi – u to da susret na Aljasci između Trampa i Putina predstavlja vododelnicu, da je bio istorijski.
Susret između Putina i Trampa na Aljasci možda vještačka inteligencija već sada memoriše i prepričava kao istorijski, ali on neće donijeti mir Rusiji. Ratni je zamajac krenuo, količina problema Kolektivnog zapada prevazilazi moć svake pojedinačne vlade da ih riješi, pa je bolje dati migavac lijevo, a skrenuti desno. Umjesto da zbog narodnog nezadovoljstva imaju ustanke širom Evrope, tamošnji se američki kvislinzi svim medijskim silama trude da na Rusijskoj federaciji i dalje stoji meta. Ka granicama Rusije da gomilaju trupe. To na naše oči ponovo čini Njemačka, koja lišena ekonomske nezavisnosti miniranjem Sjevernog toka 2, civilnu industriju konvertuje u vojnu. Za čije švarcvaldske babe zdravlje? Ne ulažu se milijarde evra u rat da bi se na pola te jednosmjerne ulice reklo idemo nazad. Ne, ide se uvijek do kraja. Našeg kraja, ili kraja našeg protivnika, svejedno.
Treća, rekao bih, opštecivilizacijska tema bila je sudbina Palestinaca u Gazi. Ne jednom su mi sagovornici klimali glavama u obje zenice kada bih pomenuo da mi na našoj obali, u špicu sezone, u moru plavetnila, uživamo u čarima ipak ne preskupog grada Herceg Novog, osnovanog 1382. zbog trgovine solju, a da za sve to vrijeme, u isti čas, umiru desetine Palestinaca od gladi i žeđi. Od žeđi, jer se bez velikih para more ne može pretvoriti u vodu, desalinizacijom.
Nema više tajni, pa je tako svima znano da na mjesto na kome humanitarnim čudom dođe hrana za konc-ulogorenike srušenog pojasa na kome je živjelo milion i po Palestinaca, izraelska vojska ispali raketu i sve ih pobije. Izrael ih vidi kao životinje.
Pobjeda Izraela krije se u maestralnoj geopolitičkoj strategiji da sve, apsolutno sve, arapske čestice drži razjedinjenjima, a turski i iranski entitet, pod političkom čizmom.
Kako stvari stoje, Izrael može etnički da očisti ne samo pojas Gaze, nego i cijelu Zapadnu obalu – na putu stvaranja Velikog Izraela. Cijela je priča eshatološka, a Izrael čika. Evo nas kako na oči cijelog svijeta činimo genocid, i? Naš je, dakle, zaključak da posad i džamiju Al Aksu i Kupolu na Stijeni možemo da dignemo u vazduh – jednako se muslimani, šiiti i suniti, ne bi ujedinili. Jer, ako se nisu ujedinili zbog očiglednog genocida nad Palestincima u Gazi, što bi se ujedinili zbog rušenja treće svetinje u muslimanskom univerzumu?
Prva tema svih razgovora na našoj obali ovoga ljeta je bila Srbija. Razumljivo, reklo bi se.
Sve oči uprte su u Beograd. Nerijetko se čuo poziv na „pumpanje“ i po obalnim kafićima. Iz čista mira, čule su se i pištaljke po primorskim gradovima iako ih sve deblja granica dijeli od Srbije.
Protesti se, kanda, mogu preliti, kao što se voda vazda preliva u spojenim sudovima.
Nužnost smjene nenarodnog režima ne znači nužno i dolazak narodne vlasti na čelo. Dobro bi bilo ustati zarad nekoga, a ne protiv nekoga. U suprotnom, niti znamo što nas čeka, niti možemo staviti ruku u vatru da će Murta prema zapadnim kolonizatorima biti gori. No, kap je prelila čašu, i više nema nazad.
Zapad će srpskim pendrekom da isprovocira Srbe da opet dođu pod pendrek u zapadnom vlasništvu.
Čemu onda ustanak? Isto čemu i oni ludi Španci iskaču pred bikove. Isto čemu i narod u Travničkoj hronici mora da popizdi s vremena na vrijeme.
Oni koji znaju da je logika takova, režiraju Bitku u Kosovskoj, ili nekoj drugoj ulici, ili nekim drugim ulicama, ili nekim drugim državama kojima je Kosovo tože dio srca, i – kao bogovi s Olimpa – odozgo posmatraju što u međusobnim zađevicama zarad šake dolara čine srpski i ini mravi.
Stoga,
Pazimo…
Izvor: Pečat
