Dvomilenijumski duga nadnaravna pojava Blagodatnog ognja u crkvi Sv. Groba u Jerusalimu govori da vremena ima još. U trenutku stavljanja tačke na ovaj tekst, autor ne zna da li će izraelske vlasti da dozvole bogosluženje na Veliku subotu u crkvi Sv. Groba, ali da će na kraju sve da bude dobro, u skladu sa pravoslavnom eshatologijom, više je nego izvijesno.
Ima dana, optimističan je moto, a ne samo naziv čuvene kafane. Mnogi od nas – mlade ne računamo li, jer se podrazumijevaju – žive u uvjerenju da će života biti još, da će doteći odnekud, kao misteriozna nafta, koja bi odavno trebalo da je presahla, no zemaljskim venama teče i dalje. Život slijedi divinski algoritam, pa neki tako sekund prije smrti budu mladi i zdravi, dok neki decenijama vuku smrt za rukav samo da ih spasi muka…
Narodni pripovjedač je u Vukovoj pripovjeci „Usud“ pokušao da objasni kako je neko do konca siromašan, drugi pak prebogat, jedan nema potomstva, drugi ga ima da ne zna šta će…
Dijete je uvijek na strani pravednika, pokazuju istraživanja osovljena na primjerima iz klasičnih crtanih filmova i promišljenih igrokaza, dok je čovjek sa značkom kamile i ušicom igle na reveru – uvijek na strani vraga. To će reći da duša intuitivno zna za Boga, kao što i čovjek mora da osjeti da je zarad zadovoljstava i moći, u baš tom trenutku, nužno prešao na stranu tame.
Pazimo…
Opet se obresmo u ratu, s tim da nam ovoga puta rat valja zamisliti kao nerazmrsiv čvor tri eshatologije, jevrejske, hrišćanske i islamske.
Eshatologija je sistem religioznih učenja o kraju svijeta i zagrobnom životu, o sudbini kosmosa i svega postojećeg.
Zato Kolektivni zapad ne može da pobijedi Iran, i ne može da pobijedi Rusiju, jer ne shvata fenomen i kodeks mučenika ugrađen u dva nejednaka istočna koda, ali može da pobijedi i Iran i Rusiju, ma ne daj Bože, ako po ko zna koji put pokaže da je konektovan s ontološkim zlom. Kako? Ako upotrijebi nuklearnu bombu.
Rusija se previše puta okliznula na ratnu koru od banane tokom mirovnih pregovora. Na isti je način fasovao i Iran, što će reći da ono što je nekada predstavljala neetičnost blickriga – iznenadnog napada bez prethodne objave, danas jesu zločinački napadi tokom pregovora.
Zamislimo sada – ogleda radi – nekog našeg čovjeka, koji se igrom životnih prilika i sa naslijeđenim teretom ateizma obreo nekršten na moru, recimo u Persijskom zalivu, Ormuskom moreuzu, Omanskom zalivu, ili drugog našeg čovjeka koji se u nekom od gradova na Arabijskom poluostrvu uhvatio rukama za glavu kad je shvatio isto što i treći naš čovjek, u Izraelu, da zbog raketa koje danima gleda teško može da se komercijalnjim letom vrati u Srbiju i Crnu Goru. Smrt katkada vreba u kući, ne čeka da se pređe prag. Srbin stoga valja da je okalemljen svetosavskom grančicom, da je kršten.
Malo ljudi zna da svaki hrišćanin može da krsti. Istina, samo u izuzetnim okolnostima.
Ovaj se nauk posebno predavao u amanet babicama, da znaju šta im je činiti kad vide da novorođeno dijete neće preživjeti, pa da ne ode sa ovog svijeta bez duhovne lične karte. Formula je prosta, i glasi:
Krštava se sluga Božiji (izgovori se ime), u ime Oca (izlije se voda po glavi krštavanog), i Sina (izlije se voda) i Svetoga Duha (izlije se voda). Amin. Ukoliko dijete preživi, uprošćeno rečeno mora da ga „dokrsti“ prvi rukopoloženi sveštenik…
U doba jedrenjaka, kapetan je katkada bio i sveštenik, jer se život, dakako, u biološkom smislu odvijao i kada se unutar kruga od 360° vidjelo samo more, a bilo je i mnogih smrti. Kao što pamti rađanje, more pamti i sahrane i plavim bezdanima. Jedna neobična tradicija koja nema veze sa hrišćanstvom iako ga parodira, preživjela je do danas i zove se krštenje na moru. Taj je obred vezan za prvo prelaženje ekvatora – te magične crte koja prugastoplave neofite dijeli od morskih vukova što su već prešli polutar i bili „s one strane“ Zemlje.
Obred varira na brodovima zapadne civilizacije pod čijom bandijerom plovi brod, no se uvijek u liku onoga koji „krštava“ pojavljuje bog mora Posejdon, a zapravo prerušeni neki stari, iskusni pomorac. On mladim kolegama, nerijetko već i oficirima, daje simboličnu dozvolu za prelazak na „drugu stranu svijeta“, na drugu Zemljinu poluloptu.
Svima krštenima morskom ekvatorijalnom vodom dodjeljuje se sertifikat s posebnim imenom, pa tako jedan pomorac postane Lobster (Jastog), drugi White Shark (Bijela ajkula), i tome slično.
Nikola Malović: Geopolitika je u drugom stanju s tehnologijom
Krštenje prilikom prvog prelaska ekvatora ponekad je prva svečanost, jer se mladim pomorcima time želi dobrodošlica u pravi, zaokruženi svijet drevne profesije koja čini da se Zemlja ekonomski vrti. Geslo svih mornara svijeta glasi: Navigare necesse est, vivere non est nesesse – što će reći da se ploviti mora, a da živjeti i nije nužno. Izreka se vezuje za vojskovođu Pompeja u trenutku kada je mornarima koji su odbijali da po burnom moru isplove prema Rimu – objasnio poredak stvari. Da bi se život mogao da odvija, ploviti se mora, trgovina smije da bude samo neprekinuta.
Šta da rade pomorci ako naslute da su ratovi generisani, ne da bi jedna strana u ratu pobijedila drugu, nego da trgovina stane, kad i globalni transport? Ne bih rekao da množina pomoraca – morskih uposlenika odjevenih u fluorescentne kombinezone nalik zatvorskim – uopšte vjeruje da pomorska trgovina može da stane, kad i globalni transport. Kao da svi nisu vakcinisani, ili možda baš zato što jesu, listom vjeruju da živimo u dobu još jednog od ratova, koji će proći.
A neće, jer smo nakon dva svjetska rata ušli u globalnu turbulenciju 2.0. Ako je Doba od korone bio psihološko-depopulizacioni momentum 1.0, na naše se oči između ramazanskog Bajrama, Uskrsa i Vaskrsa 2026, rodila spoznaja da su nam šanse za mirno more – kako glasi tradicionalni pomorski pozdrav – sve manje što talasi vremena odmiču. Može li se rat na bliskoistočnom moru i kopnu dobiti?
Jevreji i hrišćanski cionisti ludo vjeruju da može, u skladu sa njihovom eshatologijom.
Na ovom mjestu vrijedi zastati, ako ni zbog čega, a ono zato što dvomilenijumski duga nadnaravna pojava Blagodatnog ognja u crkvi Sv. Groba u Jerusalimu Govori da vremena ima još. U trenutku stavljanja tačke na ovaj tekst, autor ne zna da li će izraelske vlasti da dozvole bogosluženje na Veliku subotu u crkvi Sv. Groba, ali da će na kraju sve da bude dobro, u skladu sa pravoslavnom eshatologijom, više je nego izvijesno.
Izvor: Pečat
