Piše: Nikola Malović
U protivprirodnom bludu začeta je himera. Tehnologija se demonizovala. Vještačka inteligencija učiniće novog Karađorđa nemogućim, jer će ga vidjeti na vrijeme i odrubiti mu glavu.
O idealnom uređenju pisali su filozofi i politički teoretičari vjekovima, a sve u želji da definišu pravdu, vlast i društveni poredak. Platon u „Državi” smatra da državom treba da upravljaju filozofi – umni ljudi lišeni strasti, s dvama staležima, vojnicima i proizvođačima. Aristotel u „Politici” analizira demokratiju, oligarhiju i tiraniju. Tomas Hobs predlaže apsolutnu vlast koja će garantovati mir i sigurnost, Džon Lok tvrdi da narod ima pravo na pobunu ako država ne štiti prirodna prava čovjeka, Aleksis de Tokvil upozorava na opasnost od tiranije većine, a Maks Veber modernu državu vidi kroz birokratiju i legitimitet vlasti…
Ostavimo li filozofe po strani, nije nepametna opaska politikologa Milana Milenkovića po kojoj bi deset slučajno pronađenih ljudi na ulici bili bolji – pošteniji, zdravorazumskiji i domaćinskiji – od aktuelnih ministara. Bolji po državu i narod, dakako, ne po vladajuću kastu koja se učestalo poistovjećuje s državom.
Narod je, ne samo naš, doslovno zgađen biološkim oblikom koji sebe smatra političarem, posebno kada se u očima sebi sličnih uzdigne do nivoa državnika. Odgovor na pitanje da li se to vlast prva iskvari, pa narod onda prihvati, nije potrebno tražiti od filozofa. Vlast se prvo iskvari, jer vlast kvari i Cezara, nekmoli neće Trampa ili lokalnog vazalnog neofeudalca. Generalna falinka naroda je u prirođenoj snishodljivosti pojedinca, sklonog da zarad sitne ćari izda plemenite državne i opšte interese, a vlast to zna, pa ga kupuje za sendvič, kilo brašna i litar ulja. Po cjenovniku iz šaljive pjesme „Namćor” Đorđa Balaševića, intelektualci su nešto skuplji, kupiš ih za špricer i kavurmu.
Od vremena Josipa Broza Tita vlast zna da se narod može kupiti, pa je pitanje nečijeg glasa ili apsolutne poslušnosti stvar cjenkanja. Kao u ovom vicu sa poštenom ženom koja kaže: Šta, bre, ti misliš, ko sam ja?, kad bezobraznik pita a može li za 10 da dâ ono što je pristala da dâ za 1000? Vlast je ustanovila kako i narod zna da bude kurva, pa se prema njemu tako i ponaša, i ponašaće se, sve dok bude onih kojima nije ni palo na pamet da retrospektiva može biti perspektiva. Uvijek će neko dati glas za sendvič i onu stvar za namještenje. Tome je prethodila generisana propast školstva i sunovrat nacionalnog ideala. Ne izglasati Rezoluciju o Jasenovcu u Skupštini Srbije, a prozivati euro-poslanika iz Hrvatske Piculu što nije pozorno u Skupštini Srbije pogledao izložbu o genocidu u Jasenovcu – licemjerno je. Ili prvo izglasaj, pa će svi Srbi da postanu preživjela izložba genocida u Jasenovcu, ili pusti, bre, Hrvata da i dalje samo radi svoj posao…
Riba smrdi od glave, ali joj ni rep, ako pod repom smatramo narod, nije baš najmirisniji. Zašto? Zato što ne znamo mnogo duša, uključujući i nas same, koje poštuju 10 Božjih zapovijesti. Ako lijepo piše ne ubij – onda ne ubij, čak ni do desete nedelje trudnoće, nekmoli nakon alkohola preko linije na splavu – iz utoke. Ako piše, a piše, ne kradi – onda ne kradi, jer je u Božjem oku krađa jednog jedinog dinara isto kao i krađa milion evra. Ako piše ne vrši preljube – ne vrši preljube. I staće nedaće, usporiće, neće nam svako malo nebo padati na glavu.
A naš i ostali narodi kao u doba Nojevo, pred potop, udarili zaduženim parama od bankarskih lešinara u veselje, sve pjevajući: Hajde Jano kuću da prodamo, da prodamo, Jano dušo, samo da igramo!
Može o propasti da se pjeva isto to ali drukčije, kako verzije krsti Vuk Karadžić u Srpskim narodnim pjesmama. Evo verzije istog, iz Čoline pjesme: Čini ti se grmi, čini ti se sijeva, izgore planeta, biće propast svijeta, iii!
I biće, bez sve šale, propasti svijeta. Jer smo prošli, kao u crtanom filmu, trenutak kada junak prelazi preko ivice stijene, nakon čega slijedi neminovan pad. Civilizacije jesu nastajale i jesu umirale, s jednom velikom razlikom gledano iz pravoslavnog ugla. Nekad su paganski Vavilon, ili Atina, ili antički Rim, imali tek po anđela čuvara, pa smo stigli dotle da prilikom krštenja svako dobije vlastitog anđela čuvara – do danas, u epstinovsko doba, kada svi kontinenti imaju svoje demonske arhanđele, svaki megalopolis svoje, svaki grad svoje, iznad svakog političara… zapravo na lijevom ramenu svakog od njih sjedi po demon. I savjetuje. Ubij, laži, kradi, krši Ustav! Ako sam ja s tobom, dušo draga, ko može kontra tebe?
I misli običan potkupivi puk da je kriza, pa da treba čvrsto biti ili uz vlast ili pak kontra vlasti, da možda treba dizati revoluciju, taman organizovano i na izborima, kao da su izbori unutar paradigme bilo šta ikad promijenili.
Istina, jesu.
Izbori unutar paradigme promijenili su statuse ljudi koji su se uhvatili u kolo s onima čija snaga preteže u parlamentu. Ako su i bili različiti od prethodnih, postaće isti kad shvate da količina problema prevazilazi moć svake vlasti da ih riješi, i kada definitivno uvide da je pučina stoka jedna grdna. Političari, kad zasjednu na vlasti, ne znaju koliko košta kilo leba u prodavnici. Mrze narod kao urastao nokat pun gljivica. Zašto? Zato što su redom anaksiosi, nedostojni. Jer sve što rade, i zakone koje donose, donose u interesu korporacija, ne za interese svojih zemalja, ne za interese Srbije i Crne Gore.
Ali, šta se nalazi van paradigme? Šta je s ljudima koji mahom odmahuju na krilaticu da je svaka vlast od Boga, a shvataju da tzv. domaće spoljne politike ne postoje, pa i ne učestvuju u glasanju jer ne vjeruju u demokratiju? Oni su prokaženi. Oni vjeruju da stub svake suverenosti ne leži u unutrašnjoj politici, nego u spoljnoj. Ako država nema vlastitu spoljnu politiku, ona je u najmanju ruku vazal, kao što Njemačka danas jest, kao što Francuska tože jest. U slučaju Srbije i Crne Gore – državnost se drži na peteljci kao trula šljiva. Vihor velikog Rata mogao bi oduvati drvo pod koje će stati zadnji Srbin. Crnogorac nisam, pa kao Bokelj ne znam pod koje bi drvo trebalo da stane brat Crnogorac da se spase, ali ako je Srbin, neka potraži i on šljivu ili njenu inačicu, lozu, kažem u gorkoj šali na naš račun…
Biće, valjda, uskoro izbora, i biće uzaludni opet. Negativan odnos prema izbornom simulakrumu stvara odijum javnosti. Što je osoba koja deklarisano nije vjernik demokratije poznatija u društvu – to je ne samo mrzi vlast nego je mrzi i opozicija. Jer se i opozicija kurva ne bi li u očima onih koji su koncima povukli sve Epstinove udove, i od njih učinili da u lokalu istočnog Balkana, na rubu umiruće Evrope, budu neko i nešto.
Pažljiv čitalac ovog teksta biće ruku pod ruku s malicioznim, s onim koji će finalmente upitati, u redu, ali gdje je rješenje?
U vrijeme ovo, kada naročito vidljivo u Americi – doba Republike prelazi u cezarizam, sa svim posljedicama koje će uslijediti – najudaljeniji smo od države kakva bi ona trebalo da bude. Geopolitika je već u drugom stanju sa zastrašujuće uznapredovalom tehnologijom. U protivprirodnom bludu začeta je, naime, himera. Tehnologija se demonizovala. Vještačka inteligencija učiniće novog Karađorđa nemogućim, jer će ga vidjeti na vrijeme i odrubiti mu glavu.
Ničiji izlazak, dakle, na bilo kakve izbore stoga neće moći da spriječi smrt svega nama znanog poretka.
Svaka će vlast, pazimo, svoga izdati podanika. Drukčija nije predviđena da bude.
No, ko je vjernik u demokratiju, a čitalac je ovog teksta, neka ostane optimističan, neka vjeruje da izdaje države i naroda neće biti, neka glasa za najboljeg, pa što nam svima Bog da.
Izvor: Stanje Stvari
