U današnje vreme, politički izveštaji svode se na odbranu neodbranjivog. Doduše, stvari kao što su nastavak britanske vladavine u Indiji, ruske čistke i deportacije, bacanje atomske bombe na Japan, mogu se braniti, ali samo uz pomoć izvrtanja činjenica i bez sudaranja sa interesima političkih stranaka. Politički jezik se zato sastoji uglavnom od eufemizama, manipulacija i maglovitih pretpostavki. Nezaštićena sela se bombarduju iz vazduha, njihovi žitelji isteruju sa svojih ognjišta, stoka se ubija, a kuće nestaju u plamenu: to se zove pacifikacija. Otimanje imanja milionima seljaka kojima je ostavljeno samo ono što mogu poneti naziva se premeštanjem stanovništva ili ispravljanjem granica. Ljudi se godinama drže bespravno u pritvoru, neki dobijaju metak u potiljak ili umiru od skorbuta u artičkim bespućima: to se zove eliminacija nepodobnih. Takva frazeologija je neophodna kako bi se umanjile strahote i nepravde.
Veliki neprijatelj čistote jezika je neiskrenost. Kada postoji jaz između nečijih ciljeva i zvaničnih izjava, on instiktivno pribegava dugim rečima i istrošenim frazama, kao što hobotnica ispušta svoje mastilo. U današnje vreme nemoguće je opstati „van politike“. Sve se vrti oko politike, a politika sama po sebi je gomila gluposti, laži, obmana, mržnje i šizofrenije. Ako je stanje u društvu loše, jezik mora da ispašta. Iako ne mogu da dokažem, pretpostavljam da su nemački, ruski i italijanski jezik u poslednjih desetak godina osekaćeni zbog diktature.
Džordž Orvel: U utrobi kita, eseji, priče, članci Str. 34, Lom, Beograd 2016. izabrala i prevela s engleskog Mirjana Radmilović
Izvor: Makroekonomija
