Tokom 2022. godine mogli smo da vidimo tri velika vaterpolo takmičenja: Svjetsku ligu, Svjetsko prvenstvo i Evropsko prvenstvo.
Ni na jednom od ovih nadmetanja reprezentacije Srbije i Crne Gore nijesu ušle među 4 najbolje ekipe. To se ne pamti.
I to nije slučajno. Obje su doživjele smjenu generacija i uigravaju „neke nove klince“.
U međuvremenu ojačala je Grčka (olimpijski vicešampion). Španija (svjetski prvak) Italija (osvajač Svjetske lige). Tu su još očigledno jaki Mađari i Hrvati. Amerikanci su odigrali jedno finale, Francuzi jedno polufinale (po jednom izbacili i Srbiju i CG sa ovih takmičenja).
Reći će neko: pa dobro sve je to tu, manje-više isto. Pa donekle je tako, ali svrha ovog teksta je da pokaže kako je nijansa koja razlikuje upravo ta – „delfini“ i „ajkule“ su u slobodnom padu.
Dodali bismo: očekivano o prorodno. Pa ne možemo uzimati medalje svakog časa.
I ne mogu Filipović i Ivović igrati 100 godina. Možda je ovo najbolja godina za reset. Ako je trebalo ispadati, neka se bonus poraza istroši u 2022. Pa dogodine, polako u kvalifikacije za Pariz.
E tamo će i jedni i drugi morati da grizu za medalje.
Oliver Janković
