Ponovo smo dobili vitalnu ideju koja je nikla u Rusiji na istoku. To je ideja o promjeni svjetske paradigme. Odavno se nada u pobjedu nejakog dobra nad nuklearnim zlom nije pojavila kao uspenje
Godinama se u Kotoru, tokom Bokeljske noći, Fešte nad feštama – avgustovske manifestacije koja tradicijom seže do mletačkih vremena, koncem osmog mjeseca proglašava smrt boginje Sezone.
Od tog trenutka primorske gradove sneveseli heraldički zvuk što ostaje iza desetina hiljada točkića oda kofera koje iza sebe vuku njihovi vlasnici oba dominantna pola.
Kako su dotekle, rijeke turista sa sve djecom napuštaju povlašćenu sezonsku geografiju – sa žalom, svjesni da ljetu još nije kraj, iako njihovom odmoru deboto jeste. Upitan da li bi ostao još, svak klima glavom. I svaka, i svako. Vrijeme se ubrzalo, godišnji je odmor potrajao nikad kraće.
U Herceg se Novom dogodio patrijarh srpski g. Porfirije, dvaput, sredinom avgusta ometen da okupi svje i svja, zbog tri vezana dana žalosti, jer je neki Cetinjanin pobio deset sugrađana. Čovjek koji je poljubio ruku papi okupio je 28. avgusta 2022. pak množinu zalivskih pravoslavaca, kad i mnoge ljetujuće, čime je, dakako, uveličao slavu manastira Savina, sobom osolio 640 godina od osnivanja najmlađeg od svih srpskih srednjovjekovnih obalnih gradova (od 1382), ali i odsustvovao iz Beograda, po drugi put zbog Herceg Novog, dok su desetine hiljada pravoslavaca litijama ustale protiv LGBT+ antilitija.
I dok Crnu Goru potresaju hakerski napadi na vladinu e-infrastrukturu, bivši režim Mila Đukanovića krivi Rusiju. Za to vrijeme vrapci na grani cvrkuću sve u 16 kako se radi o napadu iznutra, s aminom svima nam drage američke ambasade. Nestali su mnogi kompromitujući materijali dok su mještani i turisti izmiješani čekali u redovima da im se naspe benzin ili u samoposlugama izda račun i provijant spakuje u kese.
Vučićev režim daje žmigavac lijevo, skreće desno, Beograd i Priština postižu dogovor o ličnim kartama, i gej parada može biti odložena. Ali i ne mora. Naučili smo da svaka opačina može biti obnovljena, upakovana u drugi narativ.
Na naše se oči odigravaju dva paralelna uspenja, što se ponajbolje vidi u danu kada je iz Boke Kotorske patrijarh srpski g. Porfirije uznio svoje molitve Tvorcu.
Na jednoj strani imamo negativnom selekcijom dovedeno na vrh dno. Uslov opstanka toga dna jeste da sve što vidi da je lijepo i uspješno, sve čega se dotakne, sve što tek treba da bude rođeno i jednog dana prohoda – povuče i gurne ga što dublje. Za to je licencirano, naše državničko zlo. To što nije jedino na svijetu, ne opravdava ga ič. Sa đavolom se tikve ne sade.
S druge strane ponovo smo dobili vitalnu ideju – nakon mnogo vremena mariniranog zabludom o kraju istorije – koja je nikla u Rusiji na istoku. To je i dalje maglovita ideja o promjeni svjetske paradigme. Odavno se nada u pobjedu nejakog dobra nad nuklearnim zlom nije pojavila kao uspenje.
Život koji prođe u trudu i naporu – a takav je bio istorijski svaki – vredniji je, rekao bih, i puniji od života koji prolazi u mrcvarenju ljudi s mahom zapadne hemisfere. Da bi umro, Zapad mora da pervertira i ubije svakog svog prezaduženog vjerujućeg podanika, u čemu ne časi časa. Do juče su djeca mogla da abortiraju bez znanja roditelja, a sada mogu da promijene i pol. I tu nije kraj. Mogu da mijenjaju pol više puta. Biće vaksinisani, onlajn za uvijek neobrazovani, hranjeni picama i insektima, vodiće virtualnu ljubav, odjebaće roditelje, i Boga, i ostaće sirotinja do konca.
Oni koji pak poljube šefa u ruku dobiće u mislima simpatije, bolji ručak i zlatnu budućnost, a u praksi uvijek samo presudu s odloženim dejstvom. U ruku se ne ljubi zlotvor. Zapravo, Srbin ne ljubi zlotvora u ruku. Drugi sinovi neka čine što su im radili preci, Srbin zbog Kosovskog zavjeta ne smije.
No utka tako Bog u narodni um nekakovu zbunjenost, ne samo u vezi sa priznavanjem Sjevernomakedonske pravoslavne crkve od strane SPC, ne samo spram pitalice kako je taj i taj vladika mogao da bude na čelu državne agencije koja je imala moći da proslovi kontra rijaliti Sodome i Gomore, nego se pita svak ko sveštenika iz poštovanja ljubi u ruku, i koji gleda kako svi sveštenički kad i mnogi monaški činovi u Herceg Novom ljube ruku patrijarhu, zašto je, aman, Njegova Svetost onomad poljubila ruku rimskom arhijeretiku?
Oprema: Stanje stvari
