Piše: Elis Bektaš
Pitanje terorizma u dejtonskoj Bosni i Hercegovini veoma je rijetko izloženo racionalnom, analitičkom i profesionalnom pristupu koji uvažava interes i potrebu zajednice za prihvatljivim nivoom bezbjednosti. Umjesto toga, njegove se interpretacije protežu u rasponu od oportunog i autodestruktivnog ublažavanja ali i ignorisanja tog problema u bošnjačkom političkom establišmentu pa do dramatičnog pretjerivanja i prenaglašavanja u srpskom i hrvatskom.
Onaj segment političke scene koji sebe iz nekog razloga označava građanskim i anacionalnim ne daje bilježenja vrijedan doprinos osvjetljavanju tog problema jer ga posmatra kroz sterilnu prizmu političke korektnosti i kroz stalno poređenje sa nekim prošlim vremenima, pokazujući tako da ne razumijeva stvarnost u kojoj živi.
Jedan od razloga za odsustvo konsenzusa po pitanju terorističke prijetnje jeste i odsustvo konsenzusno prihvaćene definicije terorizma, ali to je problem koji nije specifikum samo za Bosnu i Hercegovinu, već se može nazvati globalnim. Pravosudna definicija ostavlja suviše prostranu marginu za naknadne interpretacije i za kontekstualizaciju svakog pojedinačnog slučaja. Primjer za to je atentat na Jozu Leutara, zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH 1997. godine ima odlike terorističkog akta i po modusu operandi podsjeća na slične akcije u režiji talijanske Crvene armije, ali pošto taj slučaj nikad nije dobio sudski epilog niti su rezultati istrage javnosti ponudili barem indicije o motivaciji za Leutarovo ubistvo, to je ostavilo dovoljan prostor bošnjačkom političkom establišmentu u Sarajevu da odbacuje kvalifikaciju tog djela kao terorističkog čina.
No čak i bez slučaja Leutar, lista terorističkih akata u dejtonskoj Bosni i Hercegovini neugodno je dugačka. Kamion-bomba u Mostaru 1997. godine, ubistvo porodice Anđelić u Kostajnici kod Konjica 2002. godine, napad na bugojansku policijsku stanicu 2010. godine, napad na policijsku stanicu u Zvorniku 2015. godine te ubistvo dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu iste godine prethodnici su najnovijeg terorističkog čina u policijskoj stanici u Bosanskoj Krupi. Toj listi treba pridodati i burleskni slučaj Mevlida Jašarevića i njegov napad na američku ambasadu u Sarajevu koji je, za razliku od prethodno pobrojanih, prošao bez ljudskih žrtava.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Takva učestalost terorističkih napada, premda ostaje na jednocifrenom broju slučajeva, suviše je zabrinjavajuća da bi se pred njom smjele raditi dvije stvari: zatvarati oči pred terorizmom ili ga koristiti u svrhu političke i propagandne manipulacije. Terorizam je sam po sebi politički fenomen par excellence i upravo stoga ne smije biti guran u prostor politikantstva. Nažalost, u zapuštenim i nedozrelim političkim i društvenim okvirima politikantstvo je dominantan, a često i jedini način na koji se pristupa neuralgičnim pitanjima među kojima je i pitanje terorizma.
Kao i nakon svakog prethodnog terorističkog napada, i nakon ovog posljednjeg u Bosanskoj Krupi javni prostor u Bosni i Hercegovini ispunjen je neinteligentnim i šićardžijski kratkovidim izjava političkih aktera koji očito nisu sposobni razumjeti vlastitu odgovornost prema pitanju stabilnosti i bezbjednosti društva, već umjesto toga vjeruju da će podizanjem temperature s jedne ili relativizacijom i ublažavanjem problema s druge strane ojačati svoje političke pozicije. Vjerovatno i hoće, ali to jačanje će biti samo još jedan u nizu dokaza o već spomenutoj zapuštenosti i nedozrelosti njihovih društvenih i političkih okvira.
Možda i najnakaradniju izjavu dao je predsjednik Srpske Milorad Dodik, kazavši da su „sve terorističke aktivnosti u BiH preduzete do sad od strane bošnjačkog naroda i bile su politički motivisane.“ Da se Dodik malo više sluša policijske, bezbjednosne i obavještajne profesionalce a malo manje notornog Dževada Galijaševića, shvatio bi da je njegova izjava materijalno netačna, jer je među izvršiocima terorističkih napada u Bosni i Hercegovini bilo i stranaca, poput Ahmeda Zuhaira zvanog Abu Handala, ali i nekih konvertita koji su primili islam ali zbog toga nisu postali Bošnjaci.
A da je Dodik odvojio malo vremena da se upozna sa osnovama formalne logike shvatio bi da ne postoji supstancijalna razlika između njegove izjave i skaredne teze o Srbima kao genocidnom narodu. Milorad Dodik, koji nesumnjivo ima svoje momente političke pa i državničke lucidnosti, ovaj put je, nažalost, doživio jedan od svojih umnih ali i etičkih kolapsa a da time nimalo nije doprinio povećanju nivoa bezbjednosti i stabilnosti u društvu.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković dao je naizgled nešto korektniju izjavu, ali ta njena epidermalna korektnost svjedoči skoro panično zabijanje glave u pijesak i odbacivanje odgovornosti za učešće u političkim procesima. Njegov teatralni vrisak da „Bosna i Hercegovina nije niti će ikada biti leglo terorizma“ takođe je činjenično netačan. Bosna i Hercegovina postala je to leglo još krajem prošlog vijeka, kada je perfidni islamista Alija Izetbegović pod egidom borbe za suverenu državu teritoriju pod svojom kontrolom pretvorio u meku za brojne terorističke organizacije, često međusobno suprotstavljene.
U dovlačenju terorističkih grupa i ćelija u Bosnu i Hercegovinu asistirale su, vođene svojim opskurnim interesima, i različite zapadne obavještajne strukture a ratna razaranja i osjećanje očaja i iznevjerenosti pospješili su privlačnost radikalnih i militantnih ideologija jednom dijelu bošnjačkog stanovništva, no nipošto toliko brojnom koliko bi to da predstave ideološki ostrašćeni servanti radikalnih srpskih i hrvatskih politika.
Ministar Konaković očito ne shvata da proglašavanje terorističkog napada na policijsku stanicu izolovanim ekscesom nije ponašanje odgovornog političara na visokoj državnoj funkciji, prevashodno stoga što se na taj način otupljuje društvena svijest i budnost, koje su prijeko potrebne kada se jedna zajednica nađe izložena terorističkoj prijetnji.
Konaković ne shvata ni da to što je incidencija terorističkih napada u proteklih tridesetak godina učestalija u određenim evropskim državama nego u Bosni i Hercegovni nije dokaz ni za šta, pogotovo ne za odsustvo grupa i mreža naklonjenih terorizmu kao metodi političke i oružane borbe. Za razliku od konvencionalnih vojnih, pa i paravojnih struktura i organizacija, terorističke strukture uglavnom postaju vidljive tek nakon što nanesu svoj udar, a do tada žive i djeluju pod okriljem tajnosti i konspiracije i upravo stoga postoje specijalizovane državne agencije koje nastoje da terorističku prijetnju anticipiraju, uoče i neutrališu prije nego što dođe do njene realizacije.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
No u borbi protiv terorizma od agencijskog odgovora puno je važnija najšira društvena akcija u čijem sprovođenju moraju biti ujedinjene različite strukture, počev od obrazovanja, preko političkih i stranačkih tijela, medija i nevladinog sektora, pa sve do vjerskih zajednica, jer je prvi i najvažniji front u borbi protiv terorizma – zatucanost i zaostalost i jer se najvažnije bitke dobijaju tako što se frustrirani i ogorčeni mladi ljudi na vrijeme otrgnu od malignog uticaja radikalnih i militantnih ideologija.
To nije nimalo lagan i jednostavan zadatak, prvo stoga što stanje permanentne političke, ali i ekonomske krize u Bosni i Hercegovini itekako pospješuje ogorčenost, frustraciju i beznađe, ali i stoga što društvo protiv sebe ima veoma podmuklog i izverziranog protivnika koji ima izuzetno razvijenu i provjerenu metodologiju vrbovanja i regrutacije. Izjave političara poput Dodika i Konakovića najveću korist donose tom podmuklom protivniku.
Pored političara, i mediji se u najvećem broju slučajeva pokazuju kao civilizacijski i profesionalno nedozreli situaciji, pa u bjesomučnoj trci za publikom otvaraju prostor raznim umno potkapacitiranim spadalima. Tako RTRS daje prostor Dragomiru Andanu, bivšem ministru unutrašnjih poslova Srpske, koji izjavljuje da je teroristički akt u Bosanskoj Krupi bio ciljano usmjeren protiv Srba. Andan takvom izjavom potvrđuje da ima inteligenciju pendreka i da je nesposoban razumjeti bilo koji aspekt terorizma kao fenomena. U nekom uređenijem društvenom okviru Andan vjerovatno nikada ne bi došao u priliku da bude makar obični policajac a kamoli ministar unutrašnjih poslova, jer ne bi mogao proći psiho test i test inteligencije.
Prije svega, i Andan, kao i Dodik i Konaković, izgovara činjeničnu netačnost. U terorističkim napadima u Bosni i Hercegovini poginulo je više Bošnjaka i Hrvata nego Srba, ali za izvođače tih djela etnička struktura žrtava ne igra nikakvu ulogu. Naime, terorizam sa kojim se suočava Bosna i Hercegovina posljednjih decenija počiva na ideološkom svjetonazoru koji na evropske etničke i nacionalne koncepte gleda sa prezirom i smatra ih za efemernu pojavu, a primarni cilj su mu je država koju, prema ideologiji radikalnog islamizma, treba uništiti kako bi se umjesto nje uspostavio hilafet.
Kada bi bio u stanju to razumjeti, Andan bi shvatio i da maloljetni zločinac iz Bosanske Krupe u policijsku stanicu nije ušao da ubije Srbina ili Bošnjaka, već da „kazni“ instituciju koja u njegovoj izopačenoj svijesti predstavlja simbol represije prema svim muslimanima svijeta. Da se na ubičinom putu umjesto Ozrena Marana prvi našao Avdo Hasanović, etnička pripadnost ovog potonjeg sigurno ne bi zaustavila njegov nož. U svakom slučaju, Miroslav Lajčak je 2007. godine učinio ogromnu uslugu Republici Srpskoj kada je oslobodio usluga jednog kontroverznog poluinteligenta u ministarskoj fotelji.
Terorizam je složen i zastrašujući problem koji svakom društvu nanosi duboke rane koje sporo zacjeljuju i ne postoji jednostavan odgovor na pitanje kako da se društvo zaštiti od te podmukle prijetnje. U svakom slučaju, društvo koje borbu protiv terorizma prepusti isključivo policijskim i bezbjednosnim strukturama biće osuđeno na suživot sa terorizmom. Primjer Sjeverne Irske nudi paradigmu uspješnog rješenja, čiji je preduslov bio sazrijevanje i engleske i irske političke svijesti, jer je jedino zrela politička svijest mogla nadići razloge koji su vodili ka nasilju.
Nažalost, terorizam sa kojim se suočava Bosna i Hercegovina znatno je kompleksniji, jer tu nije riječ u unutrašnjem političkom ili međuetničkom konfliktu, već je on refleksija procesa na globalnoj sceni i svijet će se zasigurno još dugo suočavati sa njegovim zastrašujućim djelima. Ako i ne mogu poroditi rješenje za problem koji je globalan, male zemlje ipak mogu učiniti mnogo toga za vlastitu bezbjednost. Za početak, političari i mediji u njima mogu se početi ponašati odgovornije i ljudskije, dakle manje šićardžijski i huškački.
Dodik bi se, recimo, mogao ugledati na Putina i na njegovu reakciju na terorističke napade po Rusiji, umjesto što se ugleda na Bajdena i Trampa, pa i na Netanjahua koji je danas vodeći svjetski terorist, i to onaj najgore vrste, sa državnim vojnim i represivnim aparatom na dispoziciji. Putinu nije palo na pamet da za te napade optužuje čitave narode i tako uvećava frustraciju, olakšavajući regrutaciju budućih terorista. Umjesto toga, njegov je državni aparat svoje djelovanje usmjerio na ideološka i operativna čvorišta terorizma, ali nije razorio čitave države, onako kako je to uradio američki državni aparat sa Irakom, Afganistanom, Libijom i Sirijom, stvarajući na taj način samo još više terorizma.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
A umjesto što operetski podvriskuje da Bosna i Hercegovina nije leglo terorizma, Konaković bi se mogao zapitati zašto njegova stranka daje podršku federalnom ministru unutrašnjih poslova Rami Isaku čija retorika u medijima i na predizbornim skupovima neugodno nalikuje na retoriku radikalnih islamista.
Terorizam izvire iz zapuštenosti, neobrazovanosti, frustracije, beznađa, pa čak i iz oštećenog psihičkog zdravlja. Društvo čiji politički reprezenti ohrabruju ili ignorišu te simptome ni najsposobnije policijske i bezbjednosne snage ne mogu zaštiti od terorizma, one samo mogu djelovati post festum i počinioce privesti pravdi ili mogu posegnuti za odmazdom. Zato terorizam treba čupati iz korijena prije nego što dadne svoje gorke i krvave plodove. I za taj posao potrebno je angažovati što više pari ruku, od porodice, preko obrazovnog sistema, medija i vjerskih zajednica pa sve do krovnih državnih institucija.
Ozdravljenje društvene svijesti te smanjivanje napetosti, straha, frustracije i beznađa u društvu olakšaće tom društvu i samozaštitu od terorizma, odnosno uvećaće imunitet tog društva na prodor radikalnih i militantnih ideologija. Kao prvi korak ka tom cilju, predlažem Dodiku i Konakoviću da sazovu zajedničku konferenciju za štampu i da na njoj izgovore samo tri rečenice: Bošnjaci nisu teroristi. Srbi nisu genocidni. Svako ko kaže suprotno smatraće se simpatizerom i ideologom terorizma.
