Nedopustivo je da država koja pretenduje na demokratiju, na evropske kulturne i društvene vrijednosti pruža legitimitet spisateljskoj trovačnici Andreja Nikolaidisa – da ga decenijama apanažira, mazi, pazi i servisira nagradama, priznanjima, pa i ćutanjem o njegovim kolumnističkim izvedbama srbofobije i aporofobije.
On, istina, može da mrzi koga hoće, ali da podstiče i širi vjersku i nacionalnu mržnju, pa da za to još biva hvaljen i nagrađivan od države kojoj svojim javnim djelovanjem nanosi nesagledivu šetu, može se svrstati u antologiju političkih apsurda.
Doskora je Nikolaidis svoju mržnju po Crnoj Gori širio nekako parcijalno, mrzeći samo neke crnogorske gradove. Sada većma za njegovo mrziteljstvo (koje samo on tretira kao intelektualni stav i samo on, i njemu srodni, kamuflira pričom o slobodi govora) nema više pošteđenih gradova ni sela, budući da njegov nedavni desant na Njegoša ne možemo drugačije cijeniti nego kao iživljavanje nad suštinom crnogorskog bića.
U nekoj državi kojoj je zaista stalo do svoje državnosti i dostojnosti Andrej Nikolaidis bi mogao dobiti jedino status istaknutog državnog hulitelja. No, u Crnoj Gori on dobrano uživa status urbanizovanog boga, te ne bi bilo čuda da se uskoro Njegoš izopšti iz književnog kanona i kalendara državnih praznika, kako bi se na njegovo mjesto ustoličio jedan urbanizovani književni kolos, kakav je Nikolaidis.
U samoj Uredbi o kriterijumima za dodjeljivanje statusa istaknuti kulturni stvaralac, u čl. 3, stoji sljedeće:
Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu.
Prema tome, pitanje za javnost, kulturnu i intelektualnu, pitanje za Ministarstvo kulture i medija, moglo bi se formulisati samo na jedan način:
Da li je javno blaćenje i ponižavanje vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, iskazano trovačkom retorikom Andreja Nikolaidisa − „Njegoševa kvazifilozofska masturbacija nad sudbinom nacije i vjere“ – iskaz dostojanstvenog odnosa prema Crnoj Gori, njenom kulturom, državnom i nacionalnom identitetu!?
Nije da se Ministarstvo nije zamislilo! Razmotriće, bar tako obećavaju, mogućnost da se izmijeni Uredba o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac i uvede ukidanje te titule, te da se ubuduće neće „sarađivati i davati dodatni prostor onima čiji govor vodi podjelama, ekstremizmu i dodatnom zaoštravanju odnosa u društvu“. Pa time bi jedino odali priznanje Nikolaidisu, jer ispada da zbog njegove blasfemične kolumnistike, svi ostali, prošli i budući, stvaraoci u Crnoj Gori nikada ne bi imali priliku uživaju status istaknutog kulturnog stvaraoca.
Umjesto da se uvede sankcija zbog svakovrsnih sagrešenja jednog spisatelja, Ministarstvo kulture razmišlja da kazni sve kulturne stvaraoce.
Kada bi se srbofobija eliminisla iz Nikolidisovog kolumnističko-književnog opusa on bi ostao samo jedan nevidljivi čovjek, što samo govori na čemu se, zapravo, zasniva njegova slava i (po)etiku.
Ali kada bi se Nikolaidisu oduzele državne nagrade i apanaže, onda bi se moglo povjerovati u obećanje Ministarstva da se neće „davati dodatni prostor onima čiji govor vodi podjelama, ekstremizmu i dodatnom zaoštravanju odnosa u društvu“. Pa zar takvima treba država da pruža bilo kakav, a kamoli „dodatni“ prostor!?
Milorad Durutović
