Reagovanje na tekst „Knez ovoga svijeta“, autora Brana Mandića, Vijesti, 5. 9. 2022.
Ne postoji zemlja u okruženju, čiji predsjednik skupštine ne stane uz nekog kardinala, muftiju ili episkopa prilikom vjerske svečanosti u kojoj učestvuje, recimo, cio jedan grad. Nedavno je, na državnoj svečanosti najvišeg ranga (otvaranju impozantnog mosta na Pelješcu) pred hrvatskim dužnosnicima i predstavnicima EU, dubrovačo-neretvanski župan uzviknuo kako od radosti zvone ”crkvena zvona” svjedočeći jedinstvo Hrvata, u tom času. Naravno, u prvom redu manifestacije, srećan zbog takvih riječi, sjedio je sveštenik rimokatoličke crkve. Pored Hrvatske, i druge, nama najbliže, zemlje Evropske unije (Italija, Grčka, Bugarska) imaju takvu praksu. Ove prve dvije – praktikuju to od kad su se formirale, u 19. vijeku, kao moderne demokratije. No i pored tih nepobitnih činjenica, Brano Mandić brine o tome kuda je krenula Crna Gora, onda kada naša predsjednica Skupštine stoji uz patrijarha i druge sveštenike u Savini.
Ne postoji vjerska zajednica, u cijelom svijetu, koja u svojim redovima nema neke vatrenije govornike koji svoje vjerske stavove iznose oštrije, manirom starozavjetnih proroka ili novozavjetnih apostola, onda kada im srce gori od upozorenja. Ili, ako hoćete, manirom samog Brana, kada glavom i bradom, vješto ”krpi” po svim temama i aktuelnim likovima, na granici psovke i duhovitosti. Pa ipak, isti Brano Mandić, jedan od najpismenijih živih Crnogoraca, evo već mjesecima unazad isključivo lovi greške sveštenika SPC – kao da jedino među njima ima takvih govora, koji iskaču ili odudaraju od uobičajenog crkvenog narativa. Možda zato što je SPC najbrojnija i najdominantnija duhovna snaga u Crnoj Gori, a on, valjda, zabrinut za stabilnost i napredak cijelog našeg društva? Moguće. Legitimno je i potrebno raditi na opštu polzu. Samo posljednji Mandićevi tekstovi vrve od neprincipijelnosti i nekakvog pomračenja zdravog prosuđivanja. Pa kao takvi – vrijeđaju vjerska osjećanja mnogih.
Dvor vladike Nikanora u Banatu, njegove odežde i pojava među narodom, nijesu nešto čega nema među svim tradicionalnim crkvama i vjerskim zajednicima svuda po Evropi. Intonacija njegovog govora i osude parade LGBT osoba imaju sebi slične nastupe drugih duhovnika monoteističkih religija, na svim meridijanima. I kako tamo, tako i ovdje – takve intonacije ne spadaju u zvanična učenja i stavove tih zajednica, već u retoričku slobodu govornika, koja može i pravno da se kvalifikuje ako treba, da se zakonski sankcioniše ukoliko se nađe za shodno, ali ne može da se generalizuje i uopštava – bez društvene štete i intelektualnog stropoštavanja. Pogotovo ako se g. generalizator i uopštavač (u ovom slučaju g. Mandić) pravi slijep i gluv pred drugim brojnim blagim besjedama i milosrdnim đelima čovjekoljublja koja čini SPC od Pljevalja do Ulcinja, i šire od Crne Gore.
Mandić kaže da rijetko čita Bibliju, u šta, moram priznati, ne vjerujem. Njegovi tekstovi koje sam doskora rado čitao – svjedoče suprotno. Ali vidim da rijetko posjećuje ili uopšte ne prati crkvena bogosluženja SPC ili eto recimo – programe crkvenog radija, stranice crkvene štampe. Načelno gledano, to mu se ne može prigovoriti. Svak ima slobodu da čita i prati šta hoće. Nikome se od nas ne treba nametati (niti je to moguće činiti) obaveza da ide u crkvu. Nikome osim Brana Mandića. Zašto? Pa zato što on neprestano piše o crkvi, donosi zaključke, upozorava i – uglavnom negativno je karakteriše. E otuda bi, za njega, dublje poniranje u temu morao biti imperativ.
Ne, ne mora nikad napisati niti jednog pozitivnog slova o Crkvi, ali mu neki istraživački principi nalažu da obiđe, vidi, uporedi, sabere i oduzme. Tada, nikako ne bi mogao reći da sveštenik koji je pomenuo oružje ”ne ide korak dalje od kolega”. Jer to – nije istina. Nije istina ni kad ”Reći će neko” kaže kako je SPC ”prerasla u kult obožavanja… krvi i oružja”. Brano može to da napiše, ali Bogu hvala, mogu i ja da ga demantujem.
Episkop Nikanor, kada pominje Putina i oružje, ne iznosi niti zvanična niti osnovna crkvena učenja. Takve paralele i aluzije dio su besjedničkog nadahnuća koje besjednika može učiniti (ne)uspješnim – i ništa više od toga. Cio život provedoh po crkvama i manastirima i nijesam nikada bio ni na jednom crkvenom sabranju gdje se vjernicima dijeli oružje nit se iko na takvim jestima poziva u boj.
Ako neko sumnja da stvari stoje drugačije neka putem ovdašnjih medijskih akumulatora mržnje i podjela organizuje ”specijalnu emisiju” o tome sa ”specijalnim” gostima, ili neka prijavi nadležnim organima svoje strahove. Ono što neće proći bez odgovora to je podrazumjevanje i prećutni dogovor da je najgnusnija laž postala istina.
Pa ne idu toliki građani Crne Gore u crkvu, na liturgije i litije, ne poste i ne mole se Bogu – prizivajući i ”obožavajući” krv i oružje. Ta podvala smrdi, i red je da na to ukažemo. Obrazovan čovjek poput Brana, kada pominje njemačke dušegupke iz Drugog svjetskog rata, morao bi da navede koliko je sveštenika bilo sa ove, a koliko sa one strane vrata nacističkih dušegupki. Koliko ih je završilo u fašističkim jamama, a koliko je kraj rata dočekalo bez glave na ramenima? Kome od njih je bilo suđeno da umre, a kome nikad nije suđeno ni presuđeno od strane onih koji su ih pobili. Goloruke naravno.
Sveštenici koji su, mahom (o popu Đujiću i sličnim primjerima sveštenika koji su se latili puške kada su u njihovoj najbližoj okolini kukali Jadovno, Glina i Prkos – možemo drugom prilikom) tokom najvećeg svjetskog rata bili ili goloruki, ili sa krstom i jevanđeljem u rukama, ali svakako bez oružja. E pa Brano, nećemo toj Crkvi ni sada, u građanskom miru, pripisivati oružanu silu, dok neko dobro ne zavrne rukave i ne dokaže pred sudom i istražnim organima svoje mračne i bajkovite vizije.
U suprotnom – ovakvim proizvoljnostima ne gradimo državu, nego zasađujemo vegetaciju džungle. A u džungli ne važe argumenti nego krici i urlanja onih koji hoće da budu najglasniji. Mislim da iza sebe imamo vjekove državne emancipacije, i da ovakvo plašenje naroda popovima, ne bi pristajalo ni onim komesarima iz doba jednoumlja, a kamoli prosvetiteljski nastrojenim spisateljima, kakav je bio i kakav bi, vjerujem, mogao da bude g. Brano Mandić.
Izvor: Vijesti
