Piše: Vidžaj Prašad
Na dan 2. oktobra 1958. Gvineja je proglasila nezavisnost od Francuske. Predsednik Gvineje Ahmed Seku Ture ušao je u sukob sa francuskim predsjednikom Šarlom de Golom, koji je snažnim pritiskom pokušao da ga natjera da od svega odustane.
Ture je na De Golove prijetnje: „Gvineja više preferira siromaštvo u slobodi nego bogatstvo u ropstvu.”
Francuska vlada je 1960. pokrenula tajnu operaciju Persil da bi potkopala Gvineju i zbacila Turea. Operacija je dobila ime po deterdžentu za pranje veša, dakle koji se koristi za pranje prljavštine. Ovo daje jasan uvid u stav Francuske prema Tureovoj vladi.
Isporuka oružja Francuske opozicionim grupama u Gvineji presretnuta je u Senegalu, čiji se predsjednik Mamadu Dia žalio francuskoj vladi. Francuska ne toleriše afričku nezavisnost, ali narodi Afrike ne tolerišu francusku dominaciju.
Ta žarka strjemljenja ka suverenitetu i dalje stoje. „Francuska, marš!“ bio je slogan kao tada tako i sada, od Senegala do Nigera.
Kako bismo bolje shvatili najnoviji razvoj ove borbe, ostatak ovog članka predstavlja izvještaj organizacija No Cold War i West Africa Peoples’ Organisation o antifrancuskim sentimentima na području Sahela.
Poziv „La France dégage!“ („Francuska, marš!“), protiv trajnog nasljeđa francuskog kolonijalizma u regionu, dugo je odjekivao širom Zapadne Afrike.
U posljednjih nekoliko godina, ovaj poziv dostigao je novi intenzitet, od pokreta u Senegalu 2018. godine i novoizabranog predsjednika Basirua Diomajea Fajea koji je obećao da će osloboditi svoju zemlju neokolonijalnog monetarnog sistema CFA franaka, do od naroda podržanih vojnih pučeva u Maliju, Burkini Faso i Nigeru i istjerivanja francuskih vojnih snaga iz ovih zemalja između 2021. i 2023. godine.
Vojne vlade centralnih sahelskih država (Mali, Burkina Faso i Niger) preduzele su korake da preuzmu suverenitet od zapadnih monopola — što implicira preispitivanje dogovora i ugovora o rudarstvu i istjerivanje stranih vojski — i uspostavljanje nove regionalne platforme za saradnju.
Vlade Burkine Faso, Malija i Nigera potpisale su 16. septembra 2023. Liptako-Gurma povelju, međusobni odbrambeni pakt koji je uspostavio Alijansu država Sahela. Ovo trostrano partnerstvo je odgovor na prijetnje vojne intervencije i ekonomskih sankcija koje su izrečene Nigeru od strane Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) nakon puča koji se u julu 2023. godine dogodio u toj zemlji.
Nekoliko mjeseci posle postizanja ovog sporazuma o odbrambenoj saradnji, tri zemlje su se povukle iz regionalnog bloka ECOWAS. Neki politički komentatori tvrde da ovi događaji — u kombinaciji sa istjerivanjem francuskih vojnih snaga iz regiona — „najavljuju nevolje“ za regionalnu socijalnu sigurnost, ekonomski razvoj, političku stabilnost i regionalnu integraciju.
Šta stoji iza političkih potresa u Sahelu i šta to znači za region?
Antiimperijalistički osećaji godinama ključaju u Sahelu. Pogledajmo slučaj Nigera, koji je za talas otpora u regionu postao amblematičan.
Tokom državnog udara u julu 2023. godine, narod je izašao na ulice protiv zaostavštine francuskog kolonijalizma koje je omogućilo bujanje strukturne korupcije i velike dijelove populacije lišio osnovnih prava.
Veliki dio te korupcije događao se u nigerijskom rudarskom sektoru, koji predstavlja jedno od najvećih svjetskih nalazišta uranijuma visoke čistoće. Na primjer, 2014. godine, prije državnog udara, tadašnji predsjednik Nigera Mahamadu Isufu snizio je poreze na rudarske aktivnosti što je direktno išlo u prilog francuskim monopolima, usluga za koju je dobijao indirektne isplate.
U međuvremenu, francuska vojska u Nigeru je djelovala kao žandarm rudarskih kompanija i protivnik sviju onih koji su pokušavali da migriraju u Evropu.
Societe de Mines de l’Aїr (Somair), navodni „zajednički poduhvat“ između Nigera i Francuske u industriji uranijuma, je još jedan primjer kontinuiranog francuskog uticaja u regionu i na kontinentu.
Dok su Francuska komisija za atomsku energiju i dvije francuske kompanije posjedovale 85 procenata kompanije, udio vlade Nigera je bio samo 15 procenata. Dok skoro polovina populacije Nigera živi ispod granice siromaštva, a 90 procenata živi bez električne energje, do 2013. godine je uranijum iz Nigera napajao svaku treću sijalicu u Francuskoj.
Nije iznenađenje što su, nedugo posle državnog udara 2023. godine, građani Nigera zauzeli francusku ambasadu i vojnu bazu u glavnom gradu Nijameju. Francuska je ubrzo potom povukla svoje trupe.
Vlada Nigera je poništila desetogodišnji vojni sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama 16. marta, samo dva dana nakon što je američka delegacija sastala sa lokalnim vlastima da izrazi zabrinutost zbog partnerstava nacije sa Rusijom i Iranom.
U javnoj izjavi, vlada Nigera „odlučno je osudila patronizirajući stav, praćen prijetnjom odmazde, od strane šefa američke delegacije prema vladi i narodu Nigera.“
U izjavi također stoji da:
„Niger žali zbog namjere američke delegacije da uskrati suverenom nigerijskom narodu pravo da bira svoje partnere i vrste partnerstava koja zaista mogu da im pomognu u borbi protiv terorizma u trenutku kada su Sjedinjene američke države jednostrano odlučile da prekinu svaku saradnju.“
Vlada je također navela sljedeće kao razloge za poništavanje sporazuma sa SAD: opterećenje koje je nametnutu nigerijskim poreskim obveznicima, nedostatak komunikacije o domaćim operacijama i aktivnostima američke vojne baze, neovlašteni letovi aviona i neefikasnost njegovog takozvanog kontra-terorističkog rada.
SAD su uspostavile najveću stranu vojnu prisutnost na afričkom kontinentu, počevši sa inicijativom Pan-Sahel 2002. godine, a zatim i stvaranjem Komande SAD za Afriku (AFRICOM) 2007. godine, koja je uspostavila značajnu mrežu američkih vojnih baza širom Sahela (od kojih se devet nalazi samo u Nigeru, kao i dvije u Maliju i jedna u Burkini Faso).
Godine 2007, savjetnik Stejt departmenta SAD J. Piter Fam definisao je strategijski cilj AFRICOM-a Komitetu za međunarodne poslove Predstavničkog doma SAD na sljedeći način:
„Malo je vjerovatno da će bilo koja količina rada na javnim odnosima u potpunosti umiriti antiimperijalističke zabrinutosti da je AFRICOM u osnovi pokušaj uspostavljanja bedema u Africi protiv transnacionalnog terorizma i kineskih apetita za afričkim naftom, mineralima i drvetom… Predložena struktura AFRICOM-a, koja se sastoji od četiri ili pet relativno malih baza bez raspoređivanja snaga, znači da će one uglavnom biti nevidljive čak i u svojim domaćim državama i društvima.“
Kao posljedica rata NATO-a u Libiji koji su vodili Francuska i SAD, region Sahela se našao u sukobima, od kojih su mnogi pokrenuti zbog novih džihadističkih naoružanih aktivnosti, piraterije i šverca.
Francuska i SAD su koristile ove sukobe kao izgovor za širenje svojih vojnih intervencija širom regiona.
Godine 2014, Francuska je osnovala G5 Sahel (vojni aranžman koji je uključivao Burkinu Faso, Čad, Mali, Mauritaniju i Niger) i proširila ili otvorila nove vojne baze u Gaou (Mali); N’Džameni (Čad); Nijameju (Niger); i Uagaduguu (Burkina Faso).
Godine 2019, SAD su počele sa izvođenjem napada dronovima i vazdušnim nadzorom širom Sahela i Sahare iz svoje vazduhoplovne baze 201 van Agadeza u Nigeru – najveći građevinski poduhvat u istoriji vazduhoplovnih snaga SAD.
Globalni indeks terorizma je utvrdio da je region Sahela bio najviše pogođen terorizmom u 2023. godini, čineći skoro polovinu ukupne smrtnosti povezane sa terorizmom i 26 procenata terorističkih incidenata širom svijeta.
Burkina Faso, Mali i Niger su se nalazili među deset zemalja koje su najviše pogođene terorizmom, što je činjenica koja se često ističe kao dokaz neuspjeha novih vojnih vlada.
Međutim, ova realnost predhodi državnim udarima 2021-2023. godine i zapravo govori o rezultatima američke i francuske vojne intervencije.
Između 2011. godine (godine rata NATO-a u Libiji) i 2021. godine (godine prvog u nizu sahelijskih državnih udara, u Maliju), Burkina Faso, Mali i Niger su skočili sa pozicija broj 114, 40 i 50, redom, na indeksu zemalja najviše pogođenih terorizmom na broj 4, 7 i 8.
Jasno je da američki i francuski „rat protiv terorizma“ nije mnogo učinio da poboljša sigurnost u regionu i zapravo je imao suprotan efekat.
Narod Sahela se razočarao ne samo u zapadne vojne strategije, kao što se vidi po sve većem broju sporazuma o bezbednosnoj saradnji sa drugim zemljama, već i u zapadne ekonomske politike koje su donijele malo društvenog razvoja.
Uprkos bogatim energetskim resursima u regionu (uključujući uranijumske rezerve Nigera), Sahel ima neke od najnižih nivoa proizvodnje i pristupa električnoj energiji u svijetu, sa najmanje 51 odsto stanovništva koje nema pristup električnoj energiji.
Iako je Alijansa država Sahela zamišljena kao odbrambeni pakt, politička autonomija i ekonomski razvoj su u srži njihovih nastojanja. Ovo uključuje, na primjer, zajedničke energetske projekte i istraživanje mogućnosti uspostavljanja regionalnih civilnih nuklearnih inicijativa.
Burkina Faso je već potpisala sporazume sa Rosatomom, državnom ruskom kompanijom, za izgradnju novih elektrana, dok Mali napreduje u primjeni atomske energije kroz Nacionalni nuklearni program, pod nadzorom Malijske agencije za zaštitu od radioaktivnog zračenja.
U konačnici, Alijansa država Sahela predstavlja pokušaj da se zaštite zahtjevi za suverenitetom i pravom na samoopredjeljenje – program koji narodi Nigera, Burkine Faso i Malija podržavaju na ulicama.
Događaji u Sahelu se odvijaju brzim tempom, ali kao što je malijska novelistkinja Aiša Fofana napisala u „Mravinjaku“ 2006. godine, modernizaciju ublažavaju krutosti i mudrost starih načina.
„Mi smo uvijek bili velikodušni,“ kaže griot u „Mravinjaku“ mladom čovjeku koji ima mnogo ideja o transformaciji društva.
Potrebno je strpljenje. Promjene dolaze. Ali svojim tempom.
Vidžaj Prašad je indijski istoričar, urednik i novinar.
Izvor: Tricontinental: Institute for Social Research
