Piše: Ranko Rajković
Zašto se posmatrači (konzumenti umjetnosti) ustručavaju da postave pitanje: “Da li je i ovo umjetnost”? Zato što smatraju da sve ono što se nalazi u umjetničkoj galeriji predstavlja umjetnost. Logično im je da svaki proizvod izložen u rafovima samoposluga mahom služi ljudskoj prehrani inače ne bi bio tu. Zašto bi jedan princip važio u prehrambenoj prodavnici a drugi u umjetničkoj galeriji. Ljudi rezonuju da je umjetnost sve što se nađe na mjestu koje je predviđeno za umjetnost i uz to ovjereno potpisom umjetnika. Razbijati takvu predrasudu je i teško i opasno. Usuđujem se. Pokušaću.
Posjetioci galerija se plaše da ih pitanje: “Da li je i ovo umjetnost” može izblamirati predstavljajući ih kao neuke i priproste osobe zaostale za savremenošću. S druge strane izložene slike im golicaju maštu pa redom pomisle da će ono što sada vide kao umjetnost za nekoliko godina postati slavno i vredjeti mnogo više, pogotovo ukoliko predstavljeni umjetnik iz nekog razloga prestane da stvara.
Kako god, cijene umjetničkih djela vrlo izvjesno potvrđuju prisustvo umjetnosti. Platno, upotrijebljene boje i ostali potrošni materijali koji idu uz slikanje znaju uvećati polaznu cijenu početnog proizvoda za nekoliko stotina puta kada se proizvod izloži u galeriji. A galerija u Crnoj Gori ima pogolemo. Dužni smo ih popuniti umjetnošću i privući što više potrošača umjetničkih proizvoda. Poželjno je da oni budu što dubljeg džepa.
Do kojih cifara su spremni ići kupci umjetničkih djela? Zavisi od potpisa umjetnika. Danas je izuzetno malo umjetnika koji na osnovu potpisa uspijevaju prodati svoje djelo. Tanje se budžeti namijenjeni otkupu umjetničkih djela. Osim toga sve je manje galerista koji mogu opstati na tržištu i od umjetnosti ponešto zaraditi.
Kako privući novac u modernu umjetnost? Na to pitanje Zapad ima jednostavan odgovor. Ekstravagancijom. Ekscentričnošću. Kontroverzom. Neobičnošću i umjetničkog djela i samog umjetnika. Snagom ideje i vizije.
Ekstravaganciju umjetnika do vrhunca je doveo Salvador Dali. Svijet nema više takvih, ludaka, šašavih genija, nazovite ga imenom kojim hoćete. Sve je manje i umjetničkih djela koja su svojim ekscentričnostima sposobna šokirati javnost poput onih koje stvara mladi britanski umjetnik Dejmijan Herst.
Ranko Rajković: Kako smo ostali bez glasačke kutije
Ako su se nekada umjetnici trudili i uspijevali da svojom imaginacijom preskoče društvena ograničenja, kao Marsel Dišan svojom “Fontanom” na primjer, onda je danas sasvim opravdano nadobudno skupe umjetnike vratiti u društvene tokove koji podrazumijevaju ograničenja zasnovana na iskustvima tradicije i zdravog razuma. Najpotrebnije je to uraditi u onim malim, umjetnički nedozrelim sredinama kao što je Crna Gora. Domaćim umjetnicima nužno je skrenuti pažnju da se umjesto podražavanja novih tipova umjetnosti koji proističu iz dinamične urbanosti megalopolisa priklone našim životnostima u kojima bi se koncentrisali na postulate kreativne umjetnosti koji traju recimo od pećinskog slikarstva Altamire i Laskoa do današnjih dana. S tim povezano u prvi plan treba istaći zahtjev za osnovnom umjetničkom pismenošću koja podrazumijeva alat, zanatstvo, vještinu obrade materijala poput kamena, papira, slikarskog platna, gline, metala, tekstila, raznorodnih sirovih i već tretiranih supstanci. Nažalost takvi zahtjevi se ne ispostavljaju valjda zato što bi po mišljenju crnogorskih slikara i pratećih im likovnih kritičara ugrozili modernost, a time i njihove oficijelne poslove koji bi bili potcijenjeni i uniženi ukoliko makar i formalno nijesu sa modernošću povezani.
Tvrdim da ćete u današnjoj Crnoj Gori među stotinama i stotinama akademskih slikara teško pronaći nekoga ko će znati da brzo i vjerno naslika tri scene sa tri različita položaja u kojima lisica juri, sustiže i hvata zeca. Slikari će vam prezrivo reći da se to njih ne tiče jer oni pripadaju postmodernizmu.
Upravo zbog postmodernizma imamo hiperprodukciju slikara. Crnogorski slikari su imuni i na zanatstvo i na tržište. Umjesto toga pospješuju priče da žive i stvaraju u zemlji mitološki povezanoj sa slikarstvom. Većina slikara i likovnih kritičara smatra, da je Crna Gora unaprijed zadužila slikarstvo svojim kršom, dračom, morem, talasima, oblacima, neponovljivom prirodom. Samo na osnovu tih relacija Crna Gora je proglašena zemljom slikara. Nikada se u Crnoj Gori nijesu ni pokušala uspostaviti ni pravila, ni red na umjetničkom tržištu. Tačnije rečeno nikada nijesmo imali dovoljno kapaciteta da napravimo jedan umjetnički Pazar na kome bi se objektivno procjenjivala vrednost proizvoda i pravila kakva takva umjetnička selekcija. Umjetnost i umjetnici u Crnoj Gori uglavnom su plod samodovoljnosti koja se razvija u voluntarističkom i kvazisocijalnom duhu.
Kao i sve zemlje oko nas i naša država ima svoje zaslužne umjetnike. Naši su. Dužni smo da ih pazimo i poštujemo. Što je njihova dužnost? Da budu savremeni i doprinose imidžu samoproglašene zemlje slikara. Pokrića za tvrdnju da je Crna Gora zemlja slikara nijesu preispitivana čak ni na nivou najnižih realnosti. Nećete naići na podatak kada, gdje i na koji način je neki crnogorski slikar stasao i stekao snagu da preskoči u modernost, ukoliko je ikada prije toga uopšte i prošao kroz faze klasičnog likovnog zanata.
Zapitajte se zašto na šetalištima crnogorskih gradova ne sjede slikari iza štafelaja i ne rade portrete zainteresovanih prolaznika za 50 eura na primjer. Vikendom bi mogli zaraditi bar polovinu plate koju slikari primaju kada se zaposle u nekoj državnoj instituciji gdje borave u kancelarijama mjesec dana od 8 sati ujutro do 3 sata popodne. Iz ove grupe izuzimam slikare koji su zaposleni u osnovnim i srednjim školama ali ne i one zaposlene na fakultetima koji su mahom loši učitelji svojim studentima. Mnoštvo slikara će vam s ponosom reći da su slobodni umjetnici. Što znači biti slobodan umjetnik? Na koji način slobodan umjetnik obezbjeđuje sebi egzistenciju. Optužujući državu da je zanemarila kulturu?
Svaki građanin Crne Gore može zadovoljiti svoje kulturne potrebe na način koji sam izabere. Manje od 0,5% građana traži da mu država obezbijedi slikarske izložbe i književne večeri. I pored te sumorne statistike treba priznati da i slikari i pjesnici učestvuju u izgradnji imidža države. Međutim imidžu države ništa manje ne doprinose ni ljudi čiji je hobi ili slikanje ili pisanje poezije i proze ili se nekom vrstom stvaralaštva bave u okviru zdravstvene terapije. Kadkad se ovi drugi pokazuju boljim od ovih prvih. A ne traže ništa.
Praktično pitanje glasi što je to kod nas izdiglo umjetnost iznad hobija i običnog života. Moj odgovor je. Inokosni poslovodni organi.
Direktori su do skora imali diskreciono pravo da kupe umjetničko djelo novcem preduzeća ili institucije kojom rukovode. Kupovali su slike za svoje buduće penzionere, za svoje poslovne prijatelje, za jubileje, za praznike i istorijske događaje, za zidove u svojim kancelarijama. To je bilo zlatno doba crnogorske savremene umjetnosti. Nije potpuno prošlo jer još uvijek važi pravilo da se ne trebaju raspisivati tenderi za javne nabavke do određenog novčanog iznosa (tu oko 10.000 eura). Da li ste čuli da je neko ministarstvo, preduzeće, DOO, raspisalo tender za umjetničku sliku. Ja nijesam a smatram da bi trebalo. Raspiše se tender pod određenim uslovima. Recimo slikarsko djelo treba da zadovoljava uslove simbolike, patriotizma, državnih obilježja ili pejzažnog ambijenta u svijetlim bojama sa recimo morskim, planinskim, šumovitim, rečnim, seoskim motivima na unaprijed zadatom formatu. Može se tenderom tražiti i umjetničko djelo prigodno istorijskim, kulturnim, epskim odrazima našeg društva u klasičnom ili modernom izrazu.
Slikari učestvuju na tenderu. Pošalju fotografije svog djela. Stručna komisija zasijeda. Napravi uži izbor i onda pozove slikare da obrazlože svoj rad. Onaj koji se pokaže najboljim otkupi mu se djelo. Ovakav izbor bio bi koristan i za umjetnika i za publiku jer bi i jedna i druga strana saznala nešto izvorno o umjetničkom djelu prije nego se ono izloži u galeriji i pojave se likovni kritičari da sve upropaste svojim rečeničkim konstrukcijama poslije kojih nikome ništa nije jasno.
Većina naših slikara ne pronalazi teme niti teme uspiju pronaći njih izuzev, izuzev, izuzev nekog asocijativnog motiva koji ih povezuje sa Crnom Gorom zemljom slikara. Za otkrivanje tog motiva zaduženi su likovni kritičari. U sprezi sa kritičarima naši slikari se izjašnjavaju u velikoj većini kao modernisti, postmodernisti, konceptualisti, enformelisti, minimalisti, kolažisti, apstraktni ekspresionisti. Dodaću izraz koji sam smislio pišući ovaj tekst. Slikari se ponašaju i kao palimpsestisti, jer pokušavaju da referiraju na stare, već viđene likovne obrasce, kojima nažalost ne pristupaju zanatskim manirom i idejom već onako ofrlje i imitatorski.
Hoću reći da iza djela većine slikara ne stoje ni zanatske vještine, ni ideje, već hirovi i egoizmi kojima se treba suprotstavljati jednostavnim pitanjem “Da li se to što radite može nazvati umjetnošću?” Naši slikari nastoje da se ozvaniče pribavljajući sebi ime na području moderne umjetnosti. Štampaju vizit karte. Vizit karta je katalog izložbe ili plakat koji obavještava da će se tu i tu, u to i to vrijeme otvoriti izložba slika tog i tog autora. Izložbu će otvoriti vjerni podržavalac ili kritičar propagator. Obavijestiće prisutne da je slikar angažovan i da iza njegovih djela stoji veliko istraživanje, mukotrpan rad i snažna inspiracija.Tačno. Naši savremeni slikari imaju inspiraciju da miješaju boje. Bojama u svoje slike slikari uglavnom unose konfuzije. Što su konfuzije veće to je publika zaintrigiranija da u njima pronađe asocijacije po svom meraku.
Crnogorska publika voli da je slikari tlače svojim izložbama. Hita na otvaranja i strogo ćuti da joj se kakva nepromišljena riječ ne otrgne sa usana. Publika se obično divi bojama i ponekom motivu koji je podsjeća na nešto. Malo je onih koji spominju kompoziciju, koncepciju, likovne elemente, vještine. Preispitivanje ideja u njihovom slikarstvu je potpuno iščezlo. Vještine koje se obično stiču upornom i dugotrajnom vježbom preselile su se iz slikarstva u menadžerstvo i u politiku. Na izložbama publika ne propusti da pohvali originalnost umjetnika. Ukazuje mu poštovanje dužim stajanjem pred slikom koja joj se najviše svidi.
Kada bi tu sliku mogli da isprobaju u kabini kao odjevni predmet, odnosno da je odnesu kući, okače o ekser i vide kako visi na njihovom zidu opet bi sve ostalo na istom. I dalje bi se upiralo prstom u potpis umjetnika, u boje i procijenjenu vrednost. U našem narodu često se koristi izreka “Ako ti je toliko dobar vodi ga kući”. Ta uzrečica snažno je upodobljena sa slikarima, odnosno njihovim djelima koja uz riječi pune hvale unosimo u svoje domove. Nema slikara u Crnoj Gori koji svojim “stilom” nije pridobio naklonost zidova Crnogorskih galerija a odatle i zadovoljio ukuse crnogorskih domaćina posvećenih umjetnosti. Ne postoji stana u Podgorici (važi i za ostale crnogorske gradove), niti zida u stanu o kojemu ne vise slike domaće proizvodnje. Većinom su dobijene na poklon ili u razmjeni poklona povodom radosnih događaja. Kućne zbirke konfekcijskih likovnih djela predstavljaju ključ za poimanje slikarstva u Crnoj Gori – zemlji slikara.
