Kada ja živim a vas mi nije, što da me smeta drugo, sitnije! Ovoliko bratsko mrzilo veliko bi carstvo upropastilo, a neka li razbijeno srpstvo. Sve muke koje na srpski narod padoše ne mogaše mu svijeću ugasiti, a ne da mu je danas ugasi sitnomisleno lakomstvo svojije sebičnjaka i tuđije grabadžija s njihom lickavom mamom i mitom.
Nije čuda sebe i familiju zaboravit i štetovat, kad se za neslobodu roda promisli. Ne zna bolest ko bolova nije. Kud gođ misli okrenu, svuđ se na srpsku žalost sretaju. S tomom i Jolem rastanak pobrkao me, da ni tužet ne umijem za rane odavno mučenoga srpskog naroda koje su i zemlji dotužile.
Kad sam bez Joša i Pera osta, i nji pretrpio, što ne bi i drugo! U svaku tegotu sjetim se njih, pa ju lako podnosim. Vaš je govor slatka moja uspomena, i svi dani koje s vama prođo. Lijepa su dva ortaka – smjet i umjet!
Tako, ko ne umije sam, on svaku sreću u tuđina traži, pa svaku nesreću nađe. Sad imamo svoje za obje poljane. Ako te ne muči želja za slavu, no si gladan za masnu čorbu, žao mi te! Neka zapovijeda koji neće tražit nadnice da mu se plaćaju za svoj rad! … No koji ne zaboravi plaću i veličinu, pa snagu i pažnju za opšte ne okrene, taj ne treba da vlada, koliko bodljiva krava rogove da nosi.
Lakše je čovjeku muke drugije gledat kad se i sam muči. Mislio sam, i sad mislim, natrpio se srpski narod zulumćara i naželio gospodata koji će mu izmet učinjet da mu zora sine.
… kojijema ne može čojek s pravom stat na put da ne laju i ne čine što ne valja pred prostijem narodom, koji što čuje – u to i vjeruje. No, čojek svačiju slabo(st – MZ) zna, a svoju ne vidi. Meni je sad žalije sebe no njega (knjaza Nikole – MZ) da mi je što ružno. On za mene ružno govori, iznaodi što nije za vjerovanje. A ja sve gledam da nijesam takav, no da je ono sve neistina što o meni govori. Ovo ti je, Peko, postojanstvo tvoga Marka. Ja sad sebe branim od onoga za kojeg sam mislio da mi za njega valja živjet i mrijet, u sve bit prije njegov pa tek poslije moj. To sam držao za dužnost – da svi živimo za njega, a on za srpstvo, pa svi rodu na službu.
Jer pošteni tuđ nije nikome
No je primjer srcu čestitome.
Poštenje je blagoslov Višnjega
Koju Srbin sada ne prisvaja
Teke mrzi jedan na drugoga.
Knjaz i Kralj se bracki ne gledaju.
Ne znam pravo čija je krivica,
Može da su krivi obojica,
Čojstvo traži napredak slobode, a ne druge robe.
Zna se kako je sebična životinja divja i pitoma zvjerka. Vučica `rani i brani svoj porod, koza svoje jare, krava tele, kokoška na lafa bi skočila za svoju pilad, i td.
Ovo sve zna svoje. Govedo bi svu travu iz planine u svoj trbu`spremilo, da može.
Bilo je, Peko, i prije zlije sebičnjaka, zvjerova ka Neron i Kaligula, s njinom vrstom, no je Solana bilo s njegovom vrstom, kakvije nema sad, a Nerona i Kaligula na svaku stranu.
Lasno li je dobru dobar biti, no je muka zlo dobrim krstiti!
(VIDEO) U Nikšiću završen dvodnevni naučni skup “Marko Miljanov u svom i u našem vremenu”
… Nesita sila čojstva ne zaslužuje. Tu smo zaslugu poznali od Kosova do sad. Svaka sila i kruna nesavjesno se prema Srba pokazala. Oni žale nas od turskoga tirjanstva, da ne pod svoje metnu. Šta ću govorit za ono što svako zna? Đavolja sila nagoni da čovjek zaboravi na sebe.
… valja mu ukratko kazat da on kaže austrinskom ćesaru, da bi ja radi`i u bosanske i ercegovačke planine, pod vedrim nebom sve muke podnosit, njemu štetu činjet i koju ranu srpsku osvetit, no uživat u knjaževski čin ili ma koji drugi u Arbaniji ili đe drugo.
Kao Kuč, mrem prilično srećan, a ka Srbin – nesrećan i nezadovoljan. (poslednja Miljanova rečenica napisana u testamentu Kučima – MZ)
Iz: „Pismo pobratimima vojvodi Peku i serdaru Jolu“ i drugih pisama i testamenata
Jovan Dujović: Sukob knjaza Nikole sa crnogorskim vojskovođama, Beograd 1987, Udruženje za negovanje revolucionarnih tradicija i kulturno istorijskog nasleđa „Veljko Vlahović“ Beograd, Mitropolita Petra 8, stranice 146-193.
Izvor: Makreokonomija
