Piše: Slobodan Vladušić
Ako tolerišemo timove stranaca u Partizanu i Zvezdi – jer igramo ,,takmičarsku košarku” u kojoj već godinama nešto baš i nemamo uspeha – zašto bi nam jedan ,,vrstan” stranac, iz istih razloga, u reprezentaciji smetao?
Volimo da Srbiju nazivamo zemljom košarke, što je tačno, ali je tačno i to da nemamo muzej košarke, kakav, recimo, imaju Litvanci. (Pričamo o kultu reprezentacije, a sva naša silna osvojena zlata stoje, verujem, u nekom sobičku, razbacana, kao stvari koje nikome nisu potrebne, ali baš nisu ni za bacanje) Ali to možda i nije tako loša vest.
Naime, postoji realna opasnost da bi takav muzej mogao da doprinese usponu nacionalne samosvesti ili ponosa što nije uslov za otvaranje klastera. Ukratko, neka muzej imaju Litvanci, jer njima i treba, dok nama sada možda više nije ni potreban.
Da li smo mi zemlja košarke ili ne, to ne zavisi nužno od rezultata reprezentacije i klubova. Iako od Indijanapolisa 2002. godine nemamo ni jedno košarkaško zlato u seniorskoj selekciji, niti bilo koju evropsku titulu u klupskim takmičenjima, ipak smo za Litvance i dalje Srbi. Međutim, Litvanci se nikada ne bi pitali da li su zemlja košarke ili ne, zato što u njihovoj reprezentaciji igraju ekskluzivno samo Litvanci. Za sada tako stvari stoje i u srpskoj košarkaškoj reprezentaciji, ali je vrlo verovatno da ćemo i tu crtu našeg identiteta uskoro odbaciti.
Dovoljno je pogledati ,,glas naroda”, odnosno komentare na sportskim sajtovima ispod vesti o košarkaškim (ne)uspesima Partizana i Zvezde. Primećujemo jednu veliku podelu. Ne mislim tu na razliku između zvezdaša i partizanovaca, već na jednu manje primetnu, ali mnogo ozbiljniju podelu. To je razlika koja deli navijače koji bi želeli da u Partizanu i Zvezdi vide više srpskih igrača sa bitnim ulogama, i one druge navijače koje ne zanima nacionalnost igrača i koji ne bi imali ništa protiv da u ovim klubovima igraju samo stranci i da ih treniraju stranci.
Stranci u klubovima
Među svojim prijateljima, zvezdašima i partizanovcima, imam i one koji favorizuju domaće igrače i one kojima broj domaćih igrača nije bitan. Prvi danas prilično ravnodušno gledaju Zvezdu i Partizan. Jedan od njih, inače zvezdaš, pokazao je čak i veliko interesovanje i za utakmice FK Partizana u Evropi, koje je gledao uz primetnu emocionalnu investiciju. Kada sam ga pitao odakle sada to, kazao mi je da je to zato što u Partizanu sada igra većina naših igrača i da ima za koga da navija.
Tako sam započeo sa anketom na temu stranaca u srpskoj košarci.
Osoba A: moj prijatelj, partizanovac, koji je ravnodušan prema pitanju nacionalnosti igrača, kazao mi je da bi Partizan ,,potpuno rezultatski propao” kada bi u njemu igrali većinom srpski igrači (,,ne bi imali više od jedne ili dve pobede”) i da klub više ,,nikoga ne bi zanimao”. Dok sam ga slušao, setio sam osobe B, takođe grobara, koji mi je rekao da bi on lično više voleo da protiv Asvela ,,izgubimo sa dva razlike i Lakićem na terenu, nego da pobedimo sa dva razlike i Vašingtonom.” (Na kraju smo došli do kompromisa: izgubili smo od Asvela sa Vašingtonom na parketu).
Litvanci se nikada ne bi pitali da li su zemlja košarke ili ne, zato što u njihovoj reprezentaciji igraju ekskluzivno samo Litvanci
Uglavnom ova dve osobe ilustruju razliku između navijača koji navijaju za rezultat (ili preciznije, zbog rezultata) i navijača koji navijaju za ideju. Drugi su romantičniji, svakako, ali ih je manje. Pošto ih je manje, oni ne mogu da generišu onu količinu prihoda koji je klubu potreban da bi igrao korporativno (a ne sportsko) takmičenje kao što je Evroliga, u kome su budžet kluba i mogućnost prihodovanja, važniji od navijačke romantike.
Osoba C, koja se izuzetno dobro razume u košarku, pobornik je teze da Partizan može i mora da igra uglavnom sa strancima, jer su domaći igrači suviše slabi. Sa njim obično pričam o tome da li stranci razumeju gde su došli. On je pobornik teze da neki to razumeju, što bi značilo da stranci znaju ili osećaju da Partizan ne može da se poredi sa bilo kojim drugim klubom u Evropi.
Meni se, nažalost, čini ne samo da nijedan stranac to ne može da razume (osim ako nije u Partizan došao kao ,,škart”), već i da nemamo nijedan razlog da ih krivimo zato što to ne razumeju.
Zamislimo, recimo, nekog američkog igrača koji dolazi u Srbiju, u Zvezdu ili Partizan. Šta on vidi na treningu? Prvo, većinu drugih stranaca, koji su, kao i on došli da igraju za novac. Drugo, domaće igrače, koji su epizodisti u timu. Treće, vrlo često se susreće i sa stranim trenerom, koji je tu, takođe, zbog novca.
Ukratko, po strukturi tima (broj stranaca, važnost domaćih igrača) Partizan i Zvezda se ne razlikuju puno od nekog ambicioznog košarkaškog kluba u Belgiji – ambicioznog u smislu da umesto domaćih/beligijskih ,,krš” igrača, angažuje strance koji su, naravno, bolji od Belgijanaca.
E sada, to što belgijski klub igra pred 2000 ravnodušnih posetilaca, a Partizan i Zvezda pred 20 000 košarkaških fanatika, to stranci knjiže kao stvar lokalne egzotike. Oni slute da košarka u toj zemlji (Srbiji) znači nešto drugo, nego u Belgiji, ali ko može da im kaže šta je to drugo? Kada pogledaju oko sebe, vide samo druge strance, koji ne znaju odgovor na ovo pitanje. A taj odgovor ih, da budemo pošteni, i ne zanima previše, jer ne utiče na sumu koja se nalazi u njihovom ugovoru to jest, osnovnom motivu njihovog bavljenja košarkom.
Korporativni sport
Utakmice Partizana i Zvezde sve više liče na svadbe: navijači su svadbari koji utakmicu video kao jedinstveni, neponovljivi događaj, dok su igrači plaćeni muzičari koji uopšte ne bi bili na toj svadbi, da za to nisu plaćeni. I dok svadbari ne misle na novac, jer je to ipak svadba, muzičari misle jedino na to, jer ,,koliko para, toliko i muzike”. Zato i postoji ta jasna disonance između muzikanata koji moraju ponekad i da se odmore, jer ne žele da umru na svadbi, i svadbara, kojima ne treba odmor, jer je svadba ipak, svadba. Ali, muzikanti za nisu krivi za ovu očiglednu razliku, niti je kriv bilo ko drugi: to su pravila korporativnog sporta u kome igrače i klubove vezuje samo novac.
Evroliga je korporativno takmičenje, što znači da njen proizvod nije lepa, jedinstvena košarka koja podseća na umetnost, nego profit. A da bi se zaradio novac, jasno, utakmica treba da bude što više, jer više utakmica znači više prenosa, više reklama, više prodatih ulaznica. Više utakmica, međutim, znači i više povreda igrača, ali navijače to, naravno, ne zanima, jer su igrači plaćeni da igraju, a ne da budu zdravi.
Igrači to razume se, osećaju: pošto nikoga nije briga za njihovo zdravlje, oni biraju na šta će da troše energiju. Kako većinu igrača prodaje napad, a ne odbrana, onda većina njih bira taj smer igre.
Idemo dalje: sa trenerske strane, više utakmica znači i manje treninga – evroligaški klubovi imaju, u najboljem slučaju, jedan trening dnevno – a to znači i manje detalja u igri i manje mogućnosti da se uigranim kolektivom, koji je spreman na žrtvu, nadvlada protivnički tim koji je skuplji, ali manje uigran i manje motivisan.
Manje treninga zakonomerno dovodi i do više ,,divljanja” i više košarkaškog individualizma u kome lična statistika znači više od kolektivnog uspeha. Ishod: manje srpske škole košarke (zasnovane na dugotrajnim, kolektivnim i individualnim trenizima i na spremnosti na žrtvu, zarad pobede kolektiva) a više individualnog profesionalizma i lične slobode, koja sa tom školom košarke nikada nije imala previše veze.
Nemački pesnik Fridrih Helderlin (1770-1843) imao je u svojoj čuvenoj poemi Hleb i vino ne manje čuveni stih koji glasi ,,i čemu pesnici u oskudno vreme”. Naoko jednostavan, ovaj stih ipak, pleni zagonetnošću, jer ne znamo šta se podrazumeva pod ,,oskudnim vremenom”: da li je to vreme u kome ima malo novca ili pak, vreme u kome je samo novac vrednost, pa zato u tom vremenu nema mesta za umetnike: niti za pesnike, niti za košarkaše.
Košarkaški jesu umetnici, jer su spremni na odricanje kako bi stvorili jedinstveno i nezaboravno umetničko delo, a to je zlatna medelja ili osvojena titula. Zato je život umetnika/košarkaša uvek bio život pod najvećim mogućim pritiskom, jer svaka greška umetnika udaljava od njegovog remek-dela.
Pozitivna nula
Drugačije je sa košarkaškim zanatlijama, odnosno igračima: niko od njih ne očekuje da naprave nešto jedinstveno i nezaboravno, pa ni oni sami – dovoljno je da ono što naprave bude funkcionalno, odnosno korektno, kako bi se mogla dobiti nova narudžbina (ugovor) za isti ili veći novac. Prevedeno na jezik zanatalija: oni žele da igraju tamo gde će zaraditi najviše para, pod najmanjim mogućim pritiskom.
Manje treninga zakonomerno dovodi i do više ,,divljanja” i više košarkaškog individualizma u kome lična statistika znači više od kolektivnog uspeha
Sudeći po komentarima na vest o avanturama jednog našeg mladog igrača u Razvojnoj ligi (bez briga), u Srbiji danas postoji veliko razumevanje za takvu ,,zanatlijsku” košarku. Jedan komentator je tako zaključio da u igračkom smislu taj igrač stagnira, pa čak i nazaduje, ali godišnje zarađuje više novca, nego što bi zaradio u Evropi, a doveo je i ,,telo na veliki nivo” (ma šta značio ,,veliki nivo tela”). Dakle, novac i telo su plus, a igra je minus, što je, kada se sabere, ipak neka pozitivna nula.
Ta ,,pozitivna” nula je simbol zanatlijske atmosfere u kojoj titula sa klubom ili medalja sa reprezentacijom nisu nikakvi primarni košarkaški ciljevi, naspram kojih je novac i dovođenje tela na ,,veliki” nivo samo koleteralna korist. Srbija je bila zemlja košarke dok je košarka u njoj bila umetnost: nula je tada bila nula.
Vremena možda jesu bila oskudna, a budžeti Partizana i Zvezda siromašni u odnosu na današnje, ali umetnosti nije nedostajalo. A nije ni zlata, ako ćemo pošteno, zato što se ono tada nije kupovalo, već osvajalo, odnosno stvaralo. To je bilo vreme u kome su naši košarkaši, osim što su, uglavnom, bili među najboljima u Evropi, imali i najviše umetničkog dara: bilo je to vreme košarkaškog inata, ponosa, vere, u kome je košarka bila valuta u kojoj smo dobijali ono što nismo mogli da dobijemo u geopolitici.
Danas, kada umetnički pogled na košarku polako nestaje u zanatlijskoj atmosferi u kojoj sve više klinaca napuštaju srednje škole da bi igrali video igre i koledž košarku, zajedno sa umetnošću nestaju i ponos, inat i nacionalno samopouzdanje. Kako ova generacija naših košarkaša, predvođena Bogdanovićem i Jokićem, polako odlazi sa scene, tako i mi postajemo pozitivne nule u košarci – stagniramo, ali zarađujemo, dok mlade igrače uče da nije nužno igrati u Partizanu ili Zvezdi, gde se pred 20 000 postaje košarkaš.
A kada se ljudi naviknu da u crno-belim i crveno-belim dresovima gledaju strance, onda neće biti ništa neobično da jednom nekome padne na pamet da za reprezentaciju uzmemo jednog zbilja dobrog stranog zanatliju i tako navodno sprečimo potencijalna košarkaška poniženja. Dok se to ne desi, kukaćemo da je ,,košarka danas drugačija”. To je tačno, drugačija je, ali smo zaboravili da smo je i mi sami jednom promenili. I to u našu korist. To se zvalo srpska škola košarke – naš odgovor na superiorne atletske sposobnosti američkih košarkaša.
Danas je drugačije samo to što smo u međuvremenu izgubili inat, ponos i samopouzdanje, pa sada više ne verujemo da naši igrači mogu da postanu košarkaši, kao što su postajali, decenijama unazad. I ako tolerišemo timove stranaca u Partizanu i Zvezdi – jer igramo ,,takmičarsku košarku” u kojoj već godinama nešto baš i nemamo uspeha – zašto bi nam jedan ,,vrstan” stranac, iz istih razloga, u reprezentaciji smetao?
Zbog ponosa?
Kog ponosa?
Zbog inata?
Kog inata?
Samo, ako želimo da zgrabimo tog stranog košarkaškog ,,mesiju”, moramo da delujemo brzo, bez oklevanja, kako nam ga Severna Makedonija ili Hrvatska ne bi maznuli pred očima.
Izvor: Novi Standard
