Piše: Časlav Koprivica
Postoji, odavno „izlizana“, izreka da neka osoba „nikoga ne ostavlja ravnodušnim“, što se u našem, umnogome naopakom dobu, nerijetko, na izokrenut način, uzima za nekakav paradokaz njene zanimljivosti, čak „autentičnosti“. U slučaju osobe koja je predmet ovoga štiva, neravnodušnost je sastavni dio njenog antišarma – čak toliko da to uveliko škodi nepristrasnom razumijevanju onoga ko ona jeste i šta zapravo radi. No ispravno razumijevanje datog „fenomena“ pretpostavka je valjane ocjene onoga što je s njome povezano, a zatim i primjerene reakcije na ono što ona oličava. Inicijalno investirati emocije u analizu njegovog lika i djela znači unaprijed podriti mogućnost primjerenog razumijevanja toga što on jeste, a time i kakvu i koliku opasnost on predstavlja.
Gotovo jednoipodecenijska vladavina trenutnog predsjednika Srbije u znaku je četvrostrukog nihilizma: kulturalnog, moralnog, nacionalnog i institucionalnog. Kada je riječ o prvom, favorizovanje i diversifikovanje krajnjeg prostaštva odavno nije samo uzgredna posljedica AVovog vladavinskog stila, već jedna od poluga saobražavanja onoga „čime“ se vlada onome kako se vlada – tako da, perspektivno, otpor u društvenom tijelu podvrgnutom režimu okupacije njegovom samovoljom vremenom postaje sve manji. A čisto empirijski, slučaj „Generalštab“ – tj. zaumna AV-ideja da se simbol suverenosti, simbol otpora NATO-agresiji, te prvorazredni spomenik arhitektonske kulture, preda u ruke skorojevićkoj „dinastiji“, čiji je čelnik aktualni predsjednik glavne zemlje-agresora iz 1999. – svjedoči ne samo o preziru prema visokoj kulturi već i o intencionalnom gaženju uspomene na stradale, sjećanja na junački otpor varvarskom neprijatelju, čime se ujedno s kulturalnim, projavljuje i moralni i nacionalni nihilizam.
Ako je riječ o drugim elementarnim pokazateljima odnosa aktualne vlasti prema kulturi, Srbija, primjera radi, nema nijednu zgradu opere i baleta (u beogradskom Narodnom pozorištu i u SNP u Novom Sadu, oni su i dalje „podstanari“, a rješenje njihovog pitanja nije na vidiku), Univerzitetska biblioteka u Beogradu već decenijama nema iole uslovnu zgradu. No zato se po Srbiji zidaju (pseudo)Ekspo-objekti i stadioni na koje već sada nema ko da dođe – ne samo zbog strmoglavog pada nataliteta već i zato što domaći „fudbal“ odavno nije za gledanje. Ipak, gradnja takvih objekata za „narod“ jedan je od simboličnih načina slanja populističkih poruka, tj. povlađivanja intencionalno gajenom, prostačkom ukusu svoje SNS-„pastve“, ali, nikako najposlije, i još koja prilika za, SNS-u svojstvene, kapitalne pronevjere.
Kada je riječ o moralnom nihilizmu, on je ne samo modus operandi upravljanja državom, te rješavanja raznih pitanja na srednjim i nižem nivou već i projektovano, zahtijevano (i, nažalost, prečesto dobijani) odgovor od strane velikih dijelova potčinjenog društva – tako da se nitkovskom stilu upravljanja javnim poslovima s vrha konformiše, svakodnevno rutinizovani nitkovluk odozdo, koji je kapilarno prožeo našu svakodnevicu. Povrh toga, učlanjivanje u SNS svojevrsni je znak raspoznavanja onih koji su ne samo pristali na najniže moralne standarde koje projavljuje vlast već su spremni da ih i praktikuju u svojim socijetalnim domenima, a u ličnom interesu – „usput“ odlučno stojeći na braniku takve, nitkovobraniteljske vlasti.
Vrhunac strateškog antinacionalnog djelovanja AVlašća predstavlja, bez sumnje, dugo pripremana i godinama – isprva samo kao „razgraničiteljski“ igrokaz sa svojim partnerom Tačijem, da bi se Briselsko-ohridskim sporazumom februara-marta 2023. odrekao u cjelosti svega i svakoga južno od Merdara – sprovođena predaja Kosova i Metohije Velikoj Albaniji. Dobrovoljnim – u naše ime od strane AV-a obavljenim – odricanjem od zemaljskog staništa našeg zavjetnog narodnog identiteta, nijesmo ostali samo bez dijela svoje državne teritorije već i bez obraza, a naš konstitutivni nacionalni mit za sva je vremena obesmišljen, ostajući da „visi“ u pamćenju onih među nama koji se nijesu bezobzirno okrenuli budućnosti „svjetskih izložaba“, „naprednih integracija“, ali ubuduće bez žive veze s našom sadašnjošću. Samo da je to postigao, naime to što nas je „raznarodio“ – AV-u bi dalo za pravo da, „tamo gdje treba“, u mesićevskom stilu, s ponosom izvijesti: Ja sam svoj zadatak obavio – Srbi kao narod više ne postoje.
Niko nikada u srpskoj povijesti nije „uspio“ da učini nešto takvo, a bezuspješno se prisjećamo i izbliza analognog primjera u sveukupnoj civilizacijskoj istoriji izdajništva. On nije samo gaulajter u ime (stranog) neprijatelja, dakle „samo“ kvisling – kao što je bio sam Vitkun Kvisling [Vidkun Quisling]; on nije ni „samo“ bratoubica (jednog čovjeka), kao što je bio biblijski Kain – on je bićepogubnik srpskosti za sve prošle i buduće vjekove, dakle, nedostižni metafizički arhiizdajnik. Ako su Kain, Herostrat, Kvisling svojim besprimjernim nedjelima „nadjenuli“ imena svim budućim sličnim činovima kainovstva, herostratstva i kvislinštva – tada je, valjda, „red“ dase i AVova apsolutno besprimjerna, Milenijumska sveizdaja nomenklaturno „etalonizuje“. Čekamo…
Časlav Koprivica: Čudo Njegoševo, ili o veličini jednog samoniklog slovenskog genija
No ni time se nije zadovoljio, već, pored ostaloga, proizvodi vještačke podijele i unutar samog srpskog naroda. Polovinom marta prošle godine, na RTS saopštio sam stav da on – na fonu blokada univerzitetā – podstiče „verbalni građanski rat“ između njemu nenaklonjenog i naklonjenog mu dijela građanstva Srbije. U međuvremenu, opet, bez ikakve sumnje, na njegovu inicijativu, to je preraslo u prljavi, ne više samo verbalni već i batinaški građanski rat (zasad) niskog intenziteta, čiji je ulog, razlog i svrha samo i jedino on – tj. očuvanje režima unutrašnje, sveponištavajuće okupacije Srbije, koju oličava upravo on. Nadalje, on se služi mahinacijama s glasanjem na srbijanskim izborima naših građana iz Srpske, što pravi dvojaku štetu: služi njegovom daljem ostajanju na vlasti, a unosi i zlu krv među Srbe s obiju strana Drine. A prije neki dan, preko njemu bliskog medijskog kanala u Crnoj Gori plasirano „otvoreno pismo“ građanima Crne Gore još je jedan primjer njegove intencionalne, od Mila Đukanovića naučene strategije unošenja razdora među Srbe, kao „pogonskog goriva“ sopstvenog vlastodržništva.
U tom tekstu namjerno se nediferencirano obraća i Dukljanima (crnogorskim rasrbicama), i crnogorskim Srbima, tek periferno i zvaničnoj Podgorici, s jasnom zamišlju da se sve to ovdašnjoj javnosti predstavi kao, u krajnjem, jedno te isto – da bi se ovdje razvijala netrpeljivost ne samo prema istinskim protivncima Srbije i srpstva u Crnoj Gori već i prema svima u njoj, uključujući – ili čak prevashodno imajući u vidu baš njih – i crnogorske Srbe. Naime, jedini put kada u intervjuu iz vještačke (ne)cjeline „građana Crne Gore“ izdvaja crnogorske Srbe, koji se tri decenije svakodnevno bore protiv onoga što i AV u Srbiji radi (raznorođivanje), obraća im se na sljedeći način: „Da ne govorim o onim političkim pokvarenjacima koji nam iz Podgorice drže pridike o srpskom patriotizmu, jer Srbija bi morala da zarati sa celim svetom zbog Kosova, ali njihova Crna Gora ne sme ni da pisne o donošenju drugačije odluke o pravnom statusu Kosova“. Najprije, ovo „ratovanje sa celim svetom [kriptonim za neprijateljske zemlje koje su priznale tzv. ‘Kosovo’] zbog Kosova“ – koje je svojevremeno nazvao „velikim bremenom“ na našem „evropskom putu“ – prepoznatljiva je emotivno-afektivna nabijena, kvazisemantička sekvencija drugosrbijanske, antinacionalne propagande. Kada se, iz taktičke glume rodoljuba prebaci na operativno antinacionalno djelovanje, tada, po pravilu, koristi žargon srpskih kvislinga. Jezik nepogrješivo odaje. Osim toga, Podgorica je ovdje akcentovana kao, odnekud, „nedostojno“ mjesto za držanje pridika o patriotizmu, i to baš njemu, „Aci Srbinu“, koji nas vizionarski „oslobodi“ od sveštenog Kosova.
U dotičnom intervjuu AV se srbofobima iz Crne Gore obraća u namještenom „uvrijeđenom“ tonu nekakve „nevinosti bez zaštite“, prepoznatljivoj oznaci svoje standardne, pasivno-agresivne retorike. No kada pređe na „svoje“, naime, na (crnogorske) Srbe, tu se, prema naviknutom, verbalno-psihičkom automatizmu, vraća na klevetničko-nasilnička „podešavanja“, odavno dobro uvježbao na domaćem društveno-političkom planu. Jedino smisleno objašnjenje ovakvog „obraćanja građanima [NATO-miljenice] Crne Gore“ od strane višestruko dokazanog NATO-služinčeda jeste da je ono dobilo zadatak, odnosno saglasnost, za dodatno kvarenje odnosa – ne sa rukovodstvom Crne Gore, koje bespogovorno sluša iste nalogodavce kao i ono samo (što ponekad rađa surevnjivost među slugama, ko će gospodaru biti miliji) – već za produbljivanje (đukanovićevskog) jaza između narodā Srbije i Crne Gore.
Do koje mjere je nevjerodostojna njegova kritika pronatovske, zvanične Crne Gore, može se vidjeti po tome što je, uprkos od Srbije proglašenom moratoriju na sve međunarodne vojne manevre od 2022, već 2023. on ishodovao manevre „Platinasti vuk“ Vojske Srbije sa snagama NATO u Bujanovcu, i to u trenutku dok su efektive potonjih na KiM nadgledale progone Srba od strane Kurtijevih zulumćara, kao jednu od prvih opipljivih „blagodati“ njegovog prepuštanja njih logoru „Velika Albanija“. Za to kršenje sopstvenog moratorija u vidu vojnih manevara, koji se otad svake godine (pa i ovih dana) održavaju u neposrednoj blizini okupiranog Kosova i Metohije, AV je dobio pohvalu od svojeg tadašnjeg „nadređenog“, američkog ambasadora Kristofera Hila, da je ta odluka dokaz da je „Srbija izabrala Zapad“. Uostalom, nakon AV-ove predaje KiM Velikoj Albaniji, nema prepreka da i ostatak Srbije i formalno izručiNATO-u. Ako dovoljno dugo ostane na vlasti – i to ćemo gledati…
A crnogorskim Srbima AV, po svoj prilici, ne može da oprosti što su – za razliku od većine u Srpskoj – odavno listom prozrijeli i prezreli njegovu kosovoizručiteljsku politiku, koja, uzgred, među Srbima izvan Srbije ne traži saveznike, prijatelje, saborce, već poslušnike svojeg hiperaktivnog srbogubništva. I kada ga ne bude na vlasti – što bi on, vidimo, da „odgodi“ za nekoliko decenija – želi da odnosi Srbije i Crne Gore i dalje budu zatrovani, da bi Đukanovićevo i njegovo zajedničko nedjelo nastavilo da živi. Podsjećamo, istorijska otmica Crne Gore na pokradenom referendumu 2006. bila je direktan pretekst za otimanje Kosova i Metohije svega godinu i po dana kasnije, čije je političko-pravno desetogodišnje konvalidiranje od strane Srbije (2013–2023) kruna AV-ovog sveukupnog, multivektorskog razdržavništva.
Dušan Krcunović i Časlav Koprivica: Ponovnim „brojanjem“ do ponovnog pogubljenja
Ipak, pored ovog tekućeg, srborazbijačkog djelovanja, ističu su povremene – u hiperprodukciji njegovih javnih nastupa možda manje vidljive – ali bez sumnje strateški promišljene, javne provokacije, čiji (anti)propagandni efekt računa na svoje dalekosežno, istorijsko dejstvo. Navedimo samo tri primjera. U različitim prilikama, optuživao je nekadašnje srpske vlasti da su navodno stajale iza pokolja srpske omladine u kafiću „Panda“ u Peći 1998, podržao je komično nevješto konstruisanu laž svojeg dugogodišnjeg političkog prijatelja Mila Đukanovića o spremanju „državnog udara“ u Crnoj Gori od strane jednog broja lica iz Srbije, Crne Gore i Rusije (!) 2016, da bi posljednji takav slučaj bila njegova „potvrda“ da su srpski snajperisti sa Grbavice 1992. ubijali civile u dijelu Sarajeva u muslimanskim rukama.
Iza ovakvih izjava prepoznaje se, od devedesetih uvježbavan, rukopis medijskih pogona zapadnjačkih obavještajnih službi, koji ovakve iskaze pišu obično za drugosrbijanski „nevladin sektor“. Kada ovakve lažne tvrdnje iznosi neko od (po rođenju) Srba, naročito ako je još i „ekspert“ – propagandna laž prividno dobija na vjerodostojnosti. A ako nešto ovakvo – što dolikuje Kandićevoj, Biserkovoj, Čanku… – izjavi sam predsjednik (Vlade) Srbije, očigledno u svojstvu visokoinstaliranog medijskog glasnogovornika antisrpskih stanovišta i agenta uticaja srpskih neprijatelja– to postoje neupitna „istina“ ne samo za OVK-„vlasti“ u Prištini, za NATO-Dukljane, za zagovornike Džamahirije u AVNOJ-granicama, nego i za NATO, za čitav Zapad, ne najposlije i za mnoge Srbe. Zanimljivo je da ovakve slučajeve AVovog veleizdajničkog laganja ne „primjećuju“, odnosno da neshvatljivo lako „zaboravljaju“, ne samo SNS-glasači već i ona „nacionalna“ inteligencija koja u AV-u, misteriozno i dalje jemca nacionalnog stanovišta. „Argument“ im je, otprilike, da bi „studenti“ – ko god zapravo bio označen ovim fluidnim kolektivnim subjektom – „sigurno izdali“. Podsjećamo, ni „žuti“ ne dadoše KiM, a AV ga predade, bez „reversa“. Riječju, nikako ne može biti „krivlji“ onaj ko neko nepočinstvo – poput njegove Milenijumske izdaje – nije uradio, ili ko bi ga „sigurno“ izveo – od onoga ko ga je, van svake sumnje, sproveo.
No ni ovim se ne završava AVova antinacionalna tranasferzala. Godinama je“ „državnički“ samozaljubljeno, defilovao sa svojim političkom drugom Edijem Ramom, šaljući time srpskoj javnosti poruku – što preko sporazuma o slobodnom protoku radne snage (i) s Albanijom, što preko paradnih pojavljivanja po „Vinskim vizijama [njegovog imaginarnog] ‘Otvorenog Balkana’“ (?!) – da nam Ramina država, koja pritom sve to vrijeme na teritoriji Srbije uredno održava zajedničke sastanke sa „Vladom Kosova“ – navodno (više) nije neprijatelj. A to je, krajnje „neočekivano“, egzemplarno potvrđeno i potonjim antisrpskim paktom Albanije, Hrvatske i „Kosova“. Naravno, niko se od medijske „javnosti“ ne sjeti da ga priupita za nenadanu krizu u njegovom velikom političkom prijateljstvu, a njemu se ne omakoše samokritički „ispadi“ na tu temu.
Pored toga, on se svojom, karikaturalno izopčaenom, „patriotskom“ retorikom – koja je uzorna za oponašanje njegovoj ličnoj, javno vidljivoj i brojnoj posluzi – usrdno stara da sistemski ogadi bilo kakvo srpsko rodoljublje, koje je, nakon jednoipodecenije bezobzirne zloupotrebe nekima u Srbiji postalo ravno s njegovom mafioznom ohlokratijom („ološovlašćem“), s negativnom društvenom selekcijom gigantskih razmjera, s moralnim opadanjem i svakom drugom vrstom propadanja, koja se zvaničnopropagandnim ofanzivama protiv zdravog razuma slave kao („njegove & naše“) pobjede. Nadalje, Srbija od proljeća 2022. sistemski naoružava kijevski režim, s kojim je Rusija u opravdanom, neizbježnom ratu – čime svjesno, dalekosežno kvari odnose Srbije i Srba s našim jedinim višestoljetnim saveznikom. Predaja Kosova i Metohije i sistemska, materijalna podrška ratnim naporima kijevskih nacista dva su probna kamena, koja pokazuje da dok je on na vlasti, NATO-okupacija (na daljinu) neće imati alternative. Najposlije, zemlju je napunio neevropljanima, koji će se ovdje trajno nastaniti, istovremeno je prazneći od Srba, s jasnom tendencijom da do kraja tekućeg stoljeća Srbija postane ko zna čija… Ukratko, njegova „ni kamen na kamen“-strategija napreduje punim jedrima ka svojem cilju.
***
Ako govorimo o moralnom nihilizmu, društveni krajolik Srbije vizualno-simbolički stoji u znaku jasne prevlasti trojnih „proizvođača“ ništavnosti: kockarnice – splavovi – kladionice, koji uveliko zapremaju srpsko društveno tijelo kulturom nerada, protivporodičnog ponašanja, kulturom obesmišljenog zadovoljstva i životnom antimetafizikom sadašnjice bez sjutrašnjice, oličavajući pompezni, samozaborav u ništavnosti laganog nestajanja i smrti. Sve to makar pozadinski, djeluje kao dodatni inhibitor uporodičavanja socijalno zrelog, a reproduktivno perspektivnog srpskog stanovništva u Srbiji. Beograd, kao „Berlin Balkana“ – u smislu privlačnosti (u svakom pogledu jeftinog) noćnog života, predstavlja živi simbol velike, skaredno razuzdane grobnice na otvorenom, u šta je progresivno pretvarana Srbija – najprije devedesetih, zatim poslije 2000, a onda naročito od 2012.
Nakon panorame triju oblika proiizvođenja ništavnosti od strane AVlašća, valja se pozabaviti institucionalnim nihilizmom. On je ključni iz razloga što institucije predstavljaju izraz kolektivnih navika, pohranilišta kolektivnog identiteta, ovaploćene duhovne mehanizme socijetalno-istorijske autoreprodukcije jedne zajednice. Ako nešto u jednom socijetetu trenutno ne valja – to može biti i prolazna tendencija koja se dâ otkloniti. No ako je ne-valjanost pohranjena i u institucije – koje su sve vrijeme bile trajni objekt AVovskog podjarmljivačko-poništiteljskog, antipolitičkog djelovanja – tada će se stvari i nakon njega nastaviti kretati po lošoj inerciji, što mu je – to je odavno očigledno – i cilj.
A AV je sve ključne ustanove u Srbiji, odnosno u srpskom narodu, „uzeo pod svoje“. Da ih ne kontroliše, išao bi vjerovatno na njihovo uništavanje, odnosno na osnivanje „alternativnih“, onih koji su njemu po volji, kao što je s „Crnogorskom pravoslavnom crkvom“, „Dukljanskom akademijom nauka i umjetnosti“ uradio njegov politički učitelj Milo, s kojim je sve do 2020. imao vrlo razuđene i srdačne, saradničke odnose na raznim poljima. A kada je riječ o jedinoj značajnijoj ustanovi nad kojom nema kontrolu – (državni) Univerzitet, tu se – da li od njega lično, ili od onih koje sluša – pribjeglo domišljatosti, da pomoću profesora i studenata „blokatorā“, „korisno-idiotske“ (dakle, nesvjesne) antiuniverzitetske Pete kolone, u kombinaciji s režimskim progonom srpskog visokog obrazovanja, vrši njegovo postepeno ubijanje. Univerzitet je napadnut zato što ga AV ne kontroliše, a napad je počeo prije blokada, koje su – kao naručene – dobrodošle njegovom, ranije osmišljenom projektu.
Izgovori ili utjehe nekih – koje bi bili na mjestu u svakoj državi gdje ne vlada ovakav lični, demonski antisistem – da „valjda“ neće ići na uništavanje Univerziteta, jer je „(neki) univerzitet uvijek potreban“ – neosnovani su. Prvo, on sistemski uništava, uklanja, marginalizuje ili već na neki drugi način obesnažuje sve i svakoga ko mu se suprotstavi. Sjetimo se kako je ne tako davno njegov lični entitet J. Vučićević Đokovića nazvao „propalim teniserom“, a nešto ranije je „generalštabni“ Selaković, u međuvremenu upokojenog mitropolita Amfilohija nazvao onim koji „bàjā“ – zbog Vladičinog dosljednog razobličavanja AV-ove veleizdajničke, kosovoizručiteljske politike. Ne mora, dakle, lično AV da se javno obrušava na sve svoje protivnike, neposlušnike i nepodanika – kada je za njega uvijek u pripravnosti priručna „štenara“ nerasnih goniča svega „AVonepodobnog“, spremnih na svaku vrstu nečasnog oglašavanja – a na njegovu, tihu komandu.
Osim toga, zar ne bi, primjera radi, u Srbiji trebalo da postoji, i „neka“ državna novinska agencija? Trebalo bi, ali Srbija je – po njegovoj odluci – jedna od rijetkih zemalja na svijetu (uključujući i subsaharsku Afriku) u kojoj nešto takvo više ne postoji. Istina, „TV Tanjug“ – dakako u njegovoj službi – postoji, ali Tanjuga, čija je preteča osnovana još prije Drugog svjetskog rata – nema, niti je bilo šta došlo na njegovo mjesto. Nekada je postojao i međunarodni Radio-Srbija, koji je nastavljao višedecenijsku tradiciju Radio-Jugoslavije, što je takođe bio jedan od simbola suverenosti, ali i određenog kulturnog nivoa u državi. I to je njegovom voljom ukinuto, pri čemu se hiperkontrolisana javnost na to, – kao ni na slučaj Tanjuga – uopšte nije osvrnula. Dakle, ono što bi – ako sve bude proticalo shodno njegovim namjerama – trebalo doći na mjesto (uništavanog) Univerziteta, to bi, u najboljem slučaju, bilo univerzitet samo po nazivu, kao, recimo, „Fakultet srpskih studija“. U tom smislu, već sporazumno ovjerena najava „pomoći“ države SPC u osnivanju Crvenog univerziteta „Sveti Sava“ – makar iz AV-ovog ugla – sastavni je dio njegove Antiuniverzitetske zavjere.
Poništavanje državnog visokog obrazovanja, odnosno potencijalno brisanje „staleža“ samostalno mislećih – u skladu s antisuverenističkim agendama iz Davosa, omiljenog odredišta AV-ovog obitavnja – vodilo bi petrifikivanju objektivnog kolonijalnog statusa Srbije, i to ne više evropskog, već trećesvjetskog, afričkog tipa. Od strane njega lično pokrenute „reforme“, sprovedene u sferi srednjeg obrazovanja – koje bi bilo primjerenije zvati deformama – takođe su još jedan ozbiljan korak u tom smjeru. A srpska javnost je i na to ćutala…
Kada se govori o AVovskoj okupaciji ključnih srpskih ustanova, nije riječ samo o tome da su u svrhe njegovog antinacionalnog djelovanja instrumentalizovane Akademija, Matica, Crkva, Vojska, policija, bezbjednosne službe… – već je putem toga unekoliko, makar jednim dijelom, dovedena u pitanje sama suština svih tih ustanova – nezavisno od šireg, s pravom sapodrazumijevanog okvira, prirodne i davnašnje usmjerenosti njihovog postojanja i djelovanja na nacionalnu dobrobit. U vezi s time, ponekad se, iz njegovih izjava, pa i prateće gestikulacije, stiče utisak da AV ne može sakriti uživanje u izrugivanje svemu što je uspio da uključi u svoj apokalitični višepreg dezinstitucinalizovanja Srbije, kojim nas, kao narod, svakodnevno ispisuje iz istorije. Kao da se, mimo neposrednih ciljeva pragmatike ličnog vlastodržaštva, vodi i dodatnim regulativnim načelom: Poslije mene – samo pusta zemlja!
Vojin Grubač: Vučićevo „istorijsko obraćanje“ kao paravan za aferu u Beogradu
Situacija u našoj zemlji je takva da je jedna osoba lišena bilo kakvih moralnih ograničenja – dakle, aktivno praktikujući moralni nihilista – uklanjanjem bilo kakvih institucionalnih ograničenja svojoj samovolji, od sistema srpskih, životno važnih ustanova načinila sopstveni nihilistički pogon, kojim se ne samo ova zemlja i ovaj narod ostavljaju bez bilo kakve budućnosti već se i retroaktivno poništavaju njihovi duhovni učinci u prošlim decenijama i stoljećima. Na taj način, ono što je nekada služilo dobrobiti i napretku – a to je objektivnoduhovni aparat – sada, a tako će biti sve dok se ne demontira AVovski antisistem – služi propadanju Srbije i Srba.
Srbiju do krajnosti „podsuverenom“ ne čini samo njegovo, AV-a, „kralj“ antisuverenosti, bespogovorno slušanje gotovo uvijek, gotovo svih naših najvećih, većih/srednjih, pa i najmanjih neprijatelja (uzgred, Srbija je uvela vize građanima Armenije – na zahtjev „tradicionalno prijateljskog“, turkofonog Azerbejdžana). Srbija se obrela u stanju krajnje razdržavljenosti, nečega što politička teorija jedva da može razumjeti, jer istorijskih pandana i presedana, makar na tlu Evrope, za to naprosto nema – prevashodno zbog AV-ove apsolutizovane samovolje, koja u ovoj zemlji važi kao bezuslovni imperativ bilo kakvog antidržavnog, antinacionalnog, anticivilizacijskog prohtjeva, koji njemu, u njegovoj beskrajnoj, štetočinskoj inventivnosti, dođe na „um“. Tako je naša zemlja pretvorena u lično „iživljavalište“ jedne razaranjem opijene, a po svoj prilici i odemonjene osobe, koja se u sebi možda ponekad pita, s radošću uživaoca u sverazgradnji, pita šta još može da smisli i da sprovede, a da mu to, suprotno bilo kakvom zdravom razumu – ipak „prolazi“.
Raison d’être AVlašća nije samo imunitet za već počinjena zlodjela – što, naravno, nije nevažno. Ali AV-a, kao „kreativca“ nihilizma, ni to sigurno ne zadovoljava. Ključna je nesputana mogućnost da uvijek iznova pomiče granice daljeg sprovođenja u (ne)djelo novih i novih slučajeva i tipova razaranja, tako da njegove, već odavno „pregomilane“ tekovine ništetvorstva ne budu dovedene u pitanje. Ako je suština i vrhunac voluntarizma puka „volja za voljom“, tada je u njegovom slučaju tome strasno pridodan supranihilistički predznak: volja za umnožavanje, produbljivanje, petrifikovanje i uvezivanje svih momenata i tipova ništavnosti u cjeloviti Antisistem zla.
Dosad je više puta pominjan nihilizam, ne samo kao prigodna riječ za stilsku emfazu uvedenih deskripcija i sprovedenih analiza, niti samo kao pomoćna riječ proviziornog kategoriziovanja – već kao ključni pojam za razumijevanje nečega što uveliko nadilazi imanentnu racionalnost kvislinškog režima konformnosti unutrašnje i spoljašnje okupacije, a projavljuje se kao sladostrasno, uživanje u antimetafizici ništavnosti. Utoliko se „Slučaj AV“ ne može primjereno razumjeti bez osvjetljavanja ovog mračnog duhovnog fenomena.
„Vjerodostojnom nihilisti“ (gotovo) ništa nije sveto, tako da on od poricanja pojedinačnih svetosti, pa i svetosti kao takve, čini svoju svjetonazornu, ideološku, čak i „životnostilsku“ prepoznatljivost, koju katkad – ako je egzibiconistički ekstravert – rado pokazuje drugima. No čak i takvima obično treba neko pribježište, kakvog-takvog, rezidualnog „smisla“, nešto u šta će – uz sva svoja vehementna nevjerovanja – željeti da vjeruju, najposlije da bi se zaštitili od prijeteće, a nepodnošljive „generalizovanosti“ ništevjerja, koji inače sami, na određenim primjerima (ljubav, otadžbina, kultura, prijateljstvo, vrlina…) praktično ispovijedaju. Utoliko, stvarni nihilisti obično su unekoliko „nedosljedni“ – jer negdje moraju postaviti ogradu svojim uvjerenjima, da bi im život-u-ništavilu ipak bio nekako moguć.
Istinski, dosljedni nihilista bio bi onaj ko bi poništio sve, koji bi od poništavalaštva načinio svojevrsnu nadvjeru svojeg protivjerja. Njega bi ispunjavalo to što bi praktično – sebi i drugima – pokazivao kako nije moguće zadržati nijednu pojedinačnu oazu „neštovjerja“. On se ne zadovoljava poništavanjem ovih ili onih vrijednosti, onoga što je podloga ljudskosti i (civilizovanog) saljuđa, već bi poništavalački „odstreljivao“ bilo kakav varijetet vjerovanja u bilo šta, nepovratno brišući i samu nadu pravljenja bilo kakvog ostrva-izuzetka unutar Sistema svenevjerja. Njemu nije dovoljno da normativnim stavom – a ako je moguće i realno – potre tek nešto od vrijednoga, dostojnoga, već on želi da poništi baš sve takvo. Samo dosljedni ništoljub uspijeva da se duševno „hrani“, i utoliko (antisupstancijalno) održava u životu – grčevitim držanjem za čisto ništavilo. Takvi, dosljedni nihilisti dosta rijetki, ali, po svoj prilici jedan takav je već gotovo deceniju i po „gaulajteruje“ Srbijom – ne samo u račun NATO već i „više (kosmopolitičke) instancije“, Ništavila i Zla. U tu svrhu, razvio je za mnoge ubjedljiv sistem predstavlja zatiranja uspjesima. Obmana i laž suštinska je, operativna poluga svakog sataonoidnog projekta.
Ako je kritikom moderne subjektivnosti ustanovljeno da za čovjeka – samoproglašenu mjeru svih stvari i utoliko tobože jedinog kosmičkog subjekta – važi samo ono što jeste za njega, kao oposredovano, prilagođeno i svjetski uključeno lancem i poretkom isključivo njegovih svrha i interesa, tada, u praktičnoj, supranihilističkoj izvedbi ovog svjetonazora – može biti priznato kao ono što „jeste“ samo ono što je nihilistički kosmički subjekt za sebe, lično poništio. Nakon toga, ono može figurisati samo u svojoj poništenosti, unutar ukupnog Poretka ništavnosti. Srbija i srpski narod objekt su takvog eksperimenta, koji sprovodi „Veliki majstor“ AV.
Ako se slučajno pomisli da je ovo pozivanje na koncept Zla suvišno, budući da je AV – hipotetički – „samo“ strani agent, dakle neprijatelj, koji „samo“ vrlo uspješno igra ulogu „predsjednika-patriote“, prevashodno zahvaljujući tome što tako ubjedljivo koristi rodoljubivu retoriku za dosljedno sprovođenje antipatriotskih ciljeva, na to bi se moglo uzvratiti da ovdje ta razlika u egzegetskoj perspektivi ne mora biti odlučujuća. Nezavisno od toga da li je „ubačeni agent“, ili pak tokom svoje vladavine moralno-identitetski, te nacionalno posrnula („ucijenjena“) osoba, ili već nešto treće – upornost i demonska ingenioznost u sprovođenju zla, to je ono što imamo kao krajnji ishod toga da, hiperironično, „Srbija (pod njim) pobeđuje“.
