Piše: Nebojša Popović
Drugi krug predsjedničkih izbora iz 2023. godine koji se održao između Mila Đukanovića i Jakova Milatovića bio je u suštini referendum građana Crne Gore protiv tridesetogodišnje DPS politike kriminala i podjela. Mnogi danas s pravom kažu da bi i bilo koji drugi kandidat koji bi se našao naspram Đukanovića, odnio ubjedljivu pobjedu.
Skroman rezultat liste koju je na lokalnim izborima u Podgorici postigla opcija koju je suštinski predvodio Jakov Milatović, više nego uvjerljivo podupire pomenutu tezu. Ono što pak nije na prvi pogled odmah bilo vidljivo, a što su nam tek otkrili nedavno objavljeni rezultati popisa, jeste i da su građani toga dana ubjedljivo rekli „stop“ – ne samo Milu Đukanoviću, već i identitetskom inžinjeringu njegovog DPS-a.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Rezultati popisa su, naime, uvjerljivo pokazali da ako postoji neka većina u Crnoj Gori koja je iznad ostalih – onda je to jezička većina srpskog jezika – tj. neumitna činjenica da većina građana u Crnoj Gori govori srpski. Nevolja po organizovani kriminal i DPS je što će se ispostaviti da u pitanju nije samo prosta jezička većina i samo još jedna statistička kategorija…., već da je u suštini i prije svega u pitanju „politička većina“ građana Crne Gore.
Zapanjujuć je podatak da se jezička slika prema popisu stanovišta iz 2023. godine rađena po administrativnoj podjeli na crnogorske opštine, doslovce stopostotno poklapa sa rezultatima ostvarenim u drugom krugu predsjedničkih izbora iz 2023. na kojima je Milatović ubjedljivo pobijedio Đukanovića.
Đukanović je, naime, na pomenutim izborima pobjedu ostvario samo u sedam opština, i to: Cetinje, Bar, Ulcinj, Plav, Gusinje, Petnjica i Rožaje. U pitanju su jedinih 7 opština u Crnoj Gori u kojima većinski jezik nije srpski. Pri čemu je na Cetinju i u Baru većinski jezik crnogorski, u Tuzima i Ulcinju albanski, a u Petnjici, Plavu, Rožajama i Gusinju bosanski.
Nedavno objavljeni rezultati popisa nesumnjivo upućuju da većina građana Crne Gore koja govori srpskim jezikom ne samo da ne pristaje na potpuno odricanje od veza sa srpskim identitetom, jezikom i kulturom, već je spremna i da takav svoj stav politički artikuliše tako što neće dozvoliti dalje eksperimente i egzibicije na identitetske teme.
Takođe, činjenica da je Ustav nezavisne Crne Gore iz 2007. koji je izglasan tako što zatvara vrata društvenom konsenzusu i demokratiji, na način što čini nemogućom promjenu službenog jezika ili bilo kojih drugih simbola kako je stanje na terenu bilo i tada, a i danas je sasvim drugačije, samo je potvrda nečasne namjere ali i golog straha tvoraca takvog ustava, kao i njihove svijesti da je to što čine guranje maka na konac sa onom pravom i istinskom Crnom Gorom.
