Piše: Elis Bektaš
Uz posredovanje pakistanske diplomatije, sinoć je okončana prva runda američko-izraelske terorističke agresije na Iran. Vašington i Teheran su, uz primjetno nezadovoljstvo Tel Aviva, pristali na dvosedmično primirje i obje su administracije proglasile pobjedu.
No to je primirje, s obzirom na proklamovane i nimalo prikrivene aspiracije cionističkih jastrebova u Tel Avivu, na veoma krhkim nogama, jer su veoma mali izgledi da će izraelske oružane snage okončati svoju agresiju na južni Liban i da će biti obustavljeno terorističko iživljavanje nad Gazom i Zapadnom Obalom, a upravo je obustavljanje tih operacija jedan od deset uslova primirja.
U prethodnih mjesec dana američko-izraelska koalicija Iranu je zadala veoma teške udarce:
- likvidiran je veći broj zvaničnika iz samog političkog i vojnog vrha;
- iranska ratna mornarica je desetkovana potapanjem skoro čitave površinske flote;
- uništen je ili oštećen veći broj vojnih baza i instalacija, a prevashodno aerodroma i skladišta konvencionalne municije i ubojnih sredstava;
- oštećeni su tehnološki i naučni pogoni i institucije, u rasponu od centra za nuklearna istraživanja pa do brojnih univerziteta i instituta;
- nanijeta je određena šteta, premda je i dalje upitno u kojoj razmjeri, iranskim raketnim kapacitetima;
- oštećen je ili razoren dio vitalnih saobraćajnica u zemlji;
- nanijeta je određena šteta pogonima za eksploataciju i preradu nafte;
- tendenciozno su uništavani civilni ciljevi, poput škole u Minabu, virusološkog instituta Luj Paster ili sinagoge u Teheranu, s ciljem stvaranja dodatnog psihološkog pritiska na iransko društvo.
Ipak, takav se pristup, koji bi neku drugu zemlju vjerovatno bacio na koljena i za neuporedivo kraće vrijeme, pokazao kao potpuno promašen i ukazao je na duboku doktrinarnu i koncepcijsku inkompetenciju političkog i vojnog vođstva u Vašingtonu i Tel Avivu. Naime, čitava je operacija koncipirana po pretpostavci da protiv sebe ima konvencionalnog neprijatelja, modeliranog po sovjetskom kalupu iz prošlog vijeka.
Najkraće kazano, SAD i Izrael na svojoj strani su imali tehnološku nadmoć, ali su ratovali pameću Normana Švarckopfa. To ukazuje na duboke degenerativne procese u američkoj i izraelskoj administraciji uslijed kojih te administracije danas plaćaju cijenu zaljubljenosti u tehnologiju i potcjenjivanju protivnika.
Ne treba sumnjati da su i američki i izraelski vojni aparati raspolagali veoma preciznim obavještajnim informacijama o Iranu i njegovoj borbenoj moći, ali način na koji su vodili rat nedvosmisleno pokazuje da analitički segment nije bio dorastao svojoj ulozi i da nije uspio izvući valjane zaključke iz obilja obavještajnih podataka, uslijed čega su odluke o fizionomiji operacija i izboru ciljeva donijete na osnovu veoma pogrešnih pretpostavki te na osnovu jednako pogrešnog ubjeđenja da će pod razornim bombarderskim i raketnim udarima doći do brzog kolapsa iranskog režima i vojnog aparata. Uprkos činjenici da je praksa Drugog svjetskog, Korejskog i Vijetnamskog rata pokazala neodrživost teorije Đulija Dueta o bombardovanju kao odlučujućem i rješavajućem vidu ofanzive, politički i vojni vrhovi u Vašingtonu i Tel Avivu ipak su dopustili da ih vijek stare i u praksi poražene ideje talijanskog teoretičara odvedu na stranputicu.
Nasuprot američko-izraelskoj koaliciji, čija su vođstva nadahnuta idejama korporativizma kao finalnog stadijuma fašizma, našla se država koja je decenijama na Zapadu medijski i propagandno predstavljana kao rigidna i fanatizovana teokratija i predmoderna struktura osuđena na propast. Stvarnost je, međutim, pokazala nešto drugačiju sliku. Iran je u prvih mjesec dana uspio ne samo da ostane na nogama uprkos žestokim udarcima koje je primio već i da:
- uzvrati i to u zapanjujuće kratkom intervalu masovnim i preciznim raketnim i dronskim udarima po protivničkim ciljevima u regionu i tako demonstrira sposobnost reciprocitetnog odgovora;
- pokaže ranjivost perjanice američke projekcije moći, odnosno nosača aviona koji su bili prinuđeni da djeluju izvan svoje doktrinarne uloge i da se povlače na udaljenost koja bitno reducira njihovu operativnost;
- nanese razorne udarce američkoj radarskoj mreži na Bliskom istoku;
- otkrije i iskoristi strukturalne i funkcionalne slabosti u preskupim protivraketnim sistemima SAD i Izraela;
- uzdrma korumpirane režime u monarhijama na arapskom poluostrvu;
- sačuva svoje kapitalne snage od uništenja, čak i po cijenu svjesnog pristajanja na infrastrukturne gubitke;
- uništi veći broj američkih letjelica, među kojima i veoma rentabilne ciljeve poput Boinga E-3, i to uz skoro minimalno angažovanje PVO;
- nanese odlučujući poraz američkoj specijalnoj operaciji koja je predstavljena kao akcija spašavanja oborenih avijatičara i prilikom koje su američke snage izgubile veći broj aviona, helikoptera i specijalizovanih dronova;
- koordinira operacije sa svojim saveznicima u regionu, libanskim Hezbollahom, jemenskim Hutijima i iračkim šiitskim milicijama.
Evanđelističko-cionističko ludilo Vašingtona i Tel Aviva u svojoj je bahatosti kao istinu prihvatilo pretpostavku da je tehnološka superiornost ujedno i garancija svake druge superiornosti i na toj se pretpostavci upustilo u rat sa protivnikom koji ih je dočekao sa decentralizovanim modelom komandovanja i izuzetno modernom doktrinom asimetričnog ratovanja, očigledno decenijama proučavanoj i pripremanoj.
Teheran ne samo da je izuzetno disciplinovano prikrio vlastite snage, već je, na primjeru već spomenute vazdušno-desantne operacije sprovedene pod egidom spašavanja dvojice avijatičara, demonstrirao i taktičku superiornost decentralizacije čak i kada je suočena sa upotrebom najelitnijih trupa SAD.
Čak i ako se zanemari propagandni debakl, SAD su, skupa sa Izraelom, već u prvoj fazi agresije na Iran doživjele najsramotniji poraz u svojoj istoriji, ali to ne smije biti razlog za slavlje jer je suštinski problem neuporedivo dublji i Iran ga ne može sam riješiti.
Naime, trampizam je uspio da Sjedinjene Države uvuče u rat bez saglasnosti kongresa, a potom da naglasi da pravo odlučivanja o upotrebi nuklearnog oružja leži u isključivoj nadležnosti predsjednika SAD. Na taj način u Americi je efektivno srušen koncept demokratske republike i instaliran koncept satrapije. A to je, s obzirom na nuklearnu moć SAD, problem čitavog svijeta a ne samo Irana.
