Piše: Nebojša Popović
„Praveći se katolikom“, govorio je Napoleon državnom savjetu – „ja sam okončao rat u Vandeji; praveći se muslimanom utvrdio sam se u Egiptu; a praveći se ultramontanjarom pridobio sam sveštenstvo u Italiji. Ako bi vladao narodom jevrejskim, ja bih ponovo podigao Solomonov hram“.
Legendarni francuski mislilac, Gustav le Bon, smatra da nikada poslije Aleksandra Velikog i Cezara nijedan veliki čovjek (političar) nije bolje od Napoleona razumijevao na koji način valja uticati na psihologiju gomile. Zbilja, svi veliki državnici i lideri kroz istoriju uvijek su intuitivno gotovo nepogrešivo osjećali nevidljivo bilo naroda kojim su vladali.
Koliko je to važno vjerovatno se najbolje u moderno vrijeme pokazuje na primjeru Crne Gore. Elementarno nepoznavanje naroda kojim vlada je Mila Đukanovića doslovce koštalo položaja i vlasti, sa i dalje otvorenim epilogom koji po njega može biti mnogo gori. Upravo je Đukanovićev iracionalni atak na SPC drastičan primjer pomračene perspektive jednog pojedinca.
Nakon 30. avgusta u Crnoj Gori su se desile promjene. Za kratko vrijeme promijenjeno je nekoliko vlada. U najvećoj mjeri zgađen tradicionalnom političkom ponudom, narod Crne Gore je na poslednjim izborima odlučio da najviše povjerenja pokloni Pokretu Evropa sad (PES). Pored povećanja plata, građani su prije svega bili željni nečeg novog, a iznureni trodecenijskim Đukanovićevim režimom, ponajviše većom i mnogo boljom distibucijom pravde u društvu.
Nebojša Popović: Šta je Vučić poručio Crnoj Gori o EU u Kotoru
Elem, kada je u pitanju bolja distribucija pravde, najmanje se misli na onu pravdu koja se odnosi na promjene u sudstvu i tužilaštvu, a koja je sama po sebi – opet rezultanta političkih dogovora i nagodbi. Tako da danas, ona (ne)pravda koja građane najviše pogađa i tangira vezana je za tzv. vertikalnu mobilnost u društvu – a to znači da promocija i uspinjanje na društvenoj hijerarhiji nakon promjena od 30. avgusta, ne bi više smjelo biti rezervisano isključivo ili dominantno za one pojedince koji su prepoznati kao uzdanice prethodnog režima.
Lokalni izbori u Budvi i Andrijevici nedvosmisleno pokazuju da ta ključna poruka glasača od strane najdominantnije partije u vlasti i dalje nije dovoljno ozbiljno shvaćena. Jer će čak i pitanja poput IBARA ili ipak nesrećnog glasanja Crne Gore za rezluciju o Srebrenici, na posletku biti zaboravljena i potisnuta u drugi plan. Ali utisak nepravde koji se svakodnevno odigrava pred očima našim sugrađana, a koji pojačava dojam da bivši ili i dalje aktuelni kadrovi DPS-a i danas imaju najpovljniju poziciju za društvenu prohodnost, može se ispostavit za Damoklov mača nad glavom aktuelne vlasti.
Jer ako do kraja preovlada utisak da se suštinske promjene ne dešavaju i da i dalje ostaje sve istovjetno, samo upakovano u drugoj ambalaži, onda će to biti signal da se baš i najbolje ne razumije nevidljivo bilo naroda Crne Gore i njegova težnja za pravdom – odnosno šta je zapravo bila ključna poruka 30. avgusta. A to je suštinska promjena odnosa u društvu nakon 30 godina ugnjetavanja jedne strane.
