Piše: Milorad Durutović
„Ono što me ne ubije, čini me jačim.“ Nebrojeno puta smo čuli ovu Ničeovu rečenicu, koja je zaživjela kao svojevrsna narodna umotvorina; nebrojeno puta smo u nju povjerovali ili posumnjali, pitajući se šta se zapravo dešava sa nama kada se suočimo sa krizom koja nadilazi obične životne prepreke, sa onom unutrašnjom mukom čiji uzroci često ostaju zapreteni duboko u nama.
Zahvaljujući Eriku Eriksonu, pojam „kriza identiteta“ postao je dio opšte kulture, označavajući raskršće na kojem se dotadašnje predstave o sebi više ne mogu održati i koje otvara prostor da postanemo drugačiji.
No, sama činjenica da smo prošli kroz takvu krizu ne garantuje sazrijevanje. Čovjek može postati prilagodljiviji i otporniji, naučiti da živi sa sopstvenim nemirima, a da se iznutra ništa suštinski ne promijeni. Istinsko suočavanje sa krizom traži hrabrost, poštenje i spremnost da se sudarimo sa vlastitim zabludama, da bismo dosegli nešto dublje. Ako to izostane, kriza nas može trajno rasijati. Možemo izgubiti stari oslonac i ostati bez snage da pronađemo novi, ostati zatočeni u produženoj nesigurnosti u kojoj nam poznati haos djeluje sigurnije od nepoznatog prostora koji bi, možda, mogao ponuditi izbavljenje.
Postoji, međutim, još jedna perspektiva — starija od modernosti, koja polazi od toga da pitanje „ko sam ja“ nije odvojeno od pitanja „kome pripadam“, „kome idem“, „ko mi se nada“. U tom pogledu, identitet ili samosvijest nije samo skup promjenljivih sadržaja svijesti koji se neprestano iznova konstruišu, već i odnos, pripadnost, pamćenje, odgovornost i očekivanje.
Ipak, svi ovi tokovi mišljenja sustižu se u prostoru dubljeg preobražaja, gdje apostol Pavle progovara jezikom koji na prvi pogled zvuči suprotno Ničeu: „Zbog toga mi ne malaksavamo, nego ako se naš spoljašnji čovjek i raspada, ipak se unutrašnji obnavlja iz dana u dan“ (2. Kor. 4, 16). Niče pretpostavlja da nas iskušenje može osnažiti, dok Pavle govori o obnovi, a to dvoje nije isto.
Šta vrijedi ukoliko smo postali otporniji, ako to znači da smo postali zatvoreniji ili samoživi; ako smo, naime, krizu prebrodili naoružani isključivo defanzivnim mehanizmima?
Nasuprot tome, obnova je nešto sasvim drugačije, jer ne podrazumijeva povratak starom sebi, ali ni njegovo brisanje. Ona znači da u onome što smo juče bili danas umijemo da prepoznamo ono što vrijedi sačuvati, a ono što je bilo lažno ili prolazno ostavimo iza sebe. Put raspadanja tako može postati put odrastanja.
Premda ni tu nema garancije, jer nije svaka promjena sazrijevanje, kao što nije svaki prekid sa prošlošću oslobođenje od njenog gorkog taloga. Otuda i jedna krajnja perspektiva, možda važnija od svih prethodnih, ne vrhuni u pitanju šta smo sve preživjeli, već šta je nakon svega u nama preživjelo.
Izvor: RTNK
