Piše: Oliver Janković
Mnoge lozinke naše epske poezije teško su razumljive savremenim generacijama. Najprije iz razloga što je moderni život prilično promijenio svoju dinamiku u odnosu na viteško doba, pa je sve teže doći u situaciju da očima vidiš danas, ono o čemu je pjesnik tako nadahnuto pjevao nekada.
Tako je i sa opisom hajduka koji je „kadar stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati“. Mnogi mladi ljudi koji govore ili razumiju srpski jezik vjerovatno su se pitali: kakav je to tip ljudi? Kako izgleda taj čovjek?
E pa sinoć su ih mogli vidjeti 12 na terenu pariške košarkaške dvorane, na čelu sa starinom Svetislavom. Mogli su vidjeti 12 srpskih košarkaša koji tresu gaće NBA zvijezdama i dovode ih u situaciju da uz pomoć par besmislenih sudijskih odluka jedva, na jedvite jade pobjede utakmicu koju su im svi upisali kao već dobijenu sa + 30 ili + 20 poena razlike. „Orlovi“ su davidovski stali pred Golijata i „na strašnom mjestu postojali“ tako lijepo, tako sportski, tako hrabro, tako pametno. Dobili su „drim tim“ prve tri trećine, i ušli u posljednju dionicu sa + 13 razlike.
Odigrali su idealnu, savršenu utakmicu, i učinili da cio jedan narod, cio svijet sanja ljepše od „drim tima“. Ovakva igra vrijedi olimpijskog zlata. Pamtiće se, prepričavati, i postati zaštitni znak ove generacije naših košarkaša. Jer niko nikad nije ovako igrao protiv ovakve američke reprezentacije.
Tako malo je nedostajalo…. ali čudno, nema razloga za slavlje, jer izgubljena je već viđena zlatna medalja i istorijski takmičarski podvig, ali nekako nema razloga ni za tugu. Samo ponos, beskrajni ponos jer su ovi momci prešli granicu Duplantisa, Đokovića, Mesija, Baumgartnera….i odigrali sve „bez mane i greške“.
Eto draga djeco, to su ti ljudi: kadri „i stići i uteći, I na strašnom mjestu postojati“ i kako pomenuta pjesma završava „ne boje se nikoga do Boga“.
