Piše: Milovan Urvan
Skoro dvije decenije od referenduma o državnoj nezavisnosti, Crna Gora je sve dalje od sna o suverenosti, a sve bliža košmaru uslovne ljubavi prema otadžbini, premda ta riječ u današnjem vremenu djeluje nekako otužno, poniženo.
Ideja države pretpostavlja ispunjavanje nekolika fundamentalna zahtejava: 1) Održiv sistem bezbjednosti; 2) Funkcionalna administracija; 3) Socijalna održivost; 4) Socijalna jednakost. (Bar je to legat HH vijeka, koji se u 21. vijeku, ne samo u Crnoj Gori, pokušava reanimirati, budući da se globalizam, u koji se „glavačke“ upalo, brzo pokazao kao skok u bezdan, posebno kada je riječ o malim i osrednjim državama.)
Za skoro dvije decenije nezavisnosti sve četiri kategorije su egzistirale tek na ravni simulacije. Ispostavilo se da država nije vrijednost koja može da okupi činioce zajednice (nacionalne, građanske, ekonomske…), već se pokazalo nešto sasvim suprotno da je država mamac, sredstvo ucjene, prinude, propagande, mitomanije i šta sve ne. Otuda se u Crnoj Gori formiralo nešto što se može nazvati interesnim ili vulgarnim patriotizmom. Tu, dakle, treba tražiti mehaniku uslovne ljubavi ili rodoljublja. Što su politički činioci bliže polugama vlasti, to njihova ljubav prema otadžbini jača, i vice versa. Time se obrazuje socijalna piramida koja se okreće naopačke srazmjerno gramzivosti privilegovane političke kaste. Time se, dakle, urušava plemenita ideja koja bi bila neophodna za bilo kakvo aksiološko postojanje.
Trodecenijski režim tragao je u raznovrsnim, često u bizarnim i suludim smjerovima kako bi iznašao neki plemeniti mit kojim bi mogao veoma apstraktnu ideju države učiniti konkretnom u aksiološkom spektru. Međutim, to je bila tek javna i medijska naracija, koju nije u praksi ispratio nijedan od četiri spomenuta aksioma. Država je opstajala doslovno kao privatna svojina vladajuće kaste, koja je eksploatisala ne samo privredu, već i interpretaciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Kada je popucalo ogledalo trodecenijskih laži, prevara i obmana, crnogorsko društvo se našlo u prilično nedefinisanom i dezorijentisanom stanju. Nova politička paradigma, uslovno govoreći, i nova vlast stidljivo teži da se nakalemi na tekovine postreferendumske Crne Gore, što donosi stalno sudaranje progresivnih i destruktuvnih struja. Progresivni talas mogao bi reprezentovati premijer države Milojko Spajić, budući da se njegov tehnokratski pristup bar unekoliko nametnutnuo kao sila društvene sinergija. Destruktivan talas predstavlja predsjednik države Jakov Milatović, koji sve više iskazuje narcisoidnost vladara, kakav je bio i Milo Đukanović, a svojim poniznim trčkaranjem po Evropi, sve više liči na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Razumije se, spominjanje Spajića i Milatovića potrebno je razumjeti na paradigmatskom nivou. Nema tu ništa lično! Osim upitanosti, kuda i kako dalje, jer očekivati da može doći do nivelacije tehnokratije i ideologije ravno je apsurdu.
