Piše: Goran Komar
Mome je narodu potrebna Nova zemlja.
Ravno trideset godina posmatram poruke – pisma minulih vremena nastajala po dinarskim gorama i u obalskim gradovima. Njihov je stvaralac dinarski čovjek. Nema ni jedne jedine zajednice koja u svome istorijskom koraku nije zapala u samozaplitanja, zaustavljanja katkada snažnog rasta, ekonomskog i kulturnog. Gradovi na Jadranu, pojedini ne raspolažući niti sa hektarom humne zemlje, otvarali su nove prostore, zapravo nove zemlje, samo na par stotina godina odloživši smrt svoje zajednice. Tako, katkada i velike državne formacije čiji arhiv, pomnjivom istraživaču, moguće, navještava i namjeru da izvedu unutrašnji preobražaj, no uglavnom, takve nakane stizahu dockan.
Rušile su se kao kule od karata, ne zbog nedostatka topova. Ipak, isključivo, zbog nedostatka ljudi koji su bili spremni da ih brane. Uvjeren sam da bi Sloveni na obali Jadrana bili spremni da se grudima ispriječe Napoleonu, no takve spremnosti nije bilo kod Venecijanaca.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Moj narod je spalio svoju zemlju. Njegovi razlozi za podržavanje pokreta jugoslovenskih komunista, meni su, mislim, poznati. Ali, danas, hodeći po ivici bezdani, da li je vrijeme za povratak? Na staze kušane, poznate najboljima koji su otvarali puteve? Za stvaraocima kultura osebujnih i raskošnih, čak jedinstvenih, u krugu najplavljeg od svih mora. Da li je vrijeme da moj narod potraži Novu zemlju, da prepozna nova lica velikih gora, šarene tepihe svojih dolina, sve boje njegovih rijeka koje dotiču u Bijelo i Crno More. Da potraži diplomatske obrasce hiljadu godina sazdavane i kušane u odajama dubrovačkog senata. Da pogleda na tradicije bokeških opština od 1423. Na urvine i kanjone koje skrivahu slovo i knjigu dok su nebesa gorjela.
Mome je narodu potrebna Nova zemlja.
Video Prilog
Ravno trideset godina posmatram poruke – pisma minulih vremena nastajala po dinarskim gorama i u obalskim gradovima. Njihov je stvaralac dinarski čovjek. Nema ni jedne jedine zajednice koja u svome istorijskom koraku nije zapala u samozaplitanja, zaustavljanja katkada snažnog rasta, ekonomskog i kulturnog. Gradovi na Jadranu, pojedini ne raspolažući niti sa hektarom humne zemlje, otvarali su nove prostore, zapravo nove zemlje, samo na par stotina godina odloživši smrt svoje zajednice. Tako, katkada i velike državne formacije čiji arhiv, pomnjivom istraživaču, moguće, navještava i namjeru da izvedu unutrašnji preobražaj, no uglavnom, takve nakane stizahu dockan.
Rušile su se kao kule od karata, ne zbog nedostatka topova. Ipak, isključivo, zbog nedostatka ljudi koji su bili spremni da ih brane. Uvjeren sam da bi Sloveni na obali Jadrana bili spremni da se grudima ispriječe Napoleonu, no takve spremnosti nije bilo kod Venecijanaca.
Moj narod je spalio svoju zemlju. Njegovi razlozi za podržavanje pokreta jugoslovenskih komunista, meni su, mislim, poznati. Ali, danas, hodeći po ivici bezdani, da li je vrijeme za povratak? Na staze kušane, poznate najboljima koji su otvarali puteve? Za stvaraocima kultura osebujnih i raskošnih, čak jedinstvenih, u krugu najplavljeg od svih mora. Da li je vrijeme da moj narod potraži Novu zemlju, da prepozna nova lica velikih gora, šarene tepihe svojih dolina, sve boje njegovih rijeka koje dotiču u Bijelo i Crno More. Da potraži diplomatske obrasce hiljadu godina sazdavane i kušane u odajama dubrovačkog senata. Da pogleda na tradicije bokeških opština od 1423. Na urvine i kanjone koje skrivahu slovo i knjigu dok su nebesa gorjela.
Izvor: Stanje Stvari
