Piše: Milovan Urvan
Kažu da svaki narod ima neku svoju nacionalnu osobenost: Francuzi imaju šarm, Italijani temperament, Englezi hladnoću. A mi? Mi imamo — zluradost. Ne bilo kakvu, već onu domaću, organsku, pravu zavičajnu, koju bi UNESCO mogao lako uvrstiti u nematerijalno kulturno nasljeđe, samo da zna šta ga čeka.
Na svadbama, gdje bi trebalo da se radujemo tuđoj sreći, mi to i radimo — ali ne baš iskreno. Dok mladenci igraju kolo, mi u sebi šapućemo: da mi je znati koliko su se zadužili za ovo veselje, koliko su zaradili? Ima tu i osmjeha, ali obično samo do trenutka kad komšinica primjeti da je mlada ljepša nego što smo očekivali. Onda počinje taj misteriozni proces miješanja šampanjca sa zavišću, opasan po zdravlje.
Slično je i na sahranama. Ljudi dođu da izraze saučešće, da podijele bol — a neki, da se malo razgledaju. Uvijek se nađe bar jedan koji kroz uzdah kaže: „Eto, vidiš, nisam ja najgore prošao u životu.“ To je ona fina, elegantna, skoro nevidljiva zluradost, kao kad vam neko kaže da vam je nova frizura „interesantna“.
Ali, priznajmo, pravi procvat našeg nacionalnog talenta desio se dolaskom interneta. Šta su svadbe i sahrane u odnosu na ono što se dešava u komentarima pod vijestima? Tu se naš čovjek oslobodio svih stega: ne mora da gleda u oči, ne mora da se pretvara, ne mora da pazi šta govori. Maska je na licu, a profilna slika — tuđa. I onda kreće festival hrabrosti i mudrosti.
Desi se tragedija? Prvo pitanje je: „A čiji je?“ Jer nije valjda da ćemo trošiti emocije bez stranačke pripadnosti! Ako u gradu N. vlada gradonačelnik M., koga ne volimo ni u teoriji ni u praksi, onda je sve — bukvalno sve — njegova krivica. Poplava? Naravno. Pukla cijev u drugom dijelu grada? Sigurno nešto petlja. Maca se popela na drvo? E, to je već klasičan primjer nesposobnosti vlasti.
To je taj čarobni duh zluradosti: ako je dobro — nije dobro dovoljno; ako je loše — može još gore, i najbolje je ako nas lično ne pogađa, ali možemo barem komentarisati kao da smo na balu vampira.
I tako, korača naš ljudina kroz svijet, duhovno slijep, ali ubjeđen da sve vidi bolje od svih. I što je najljepše — ne sluti da ne vidi. To je ta autentična domaća sigurnost: nikuda ne idemo, ali čvrsto stojimo na svom mišljenju.
Ironija je, naravno, u tome što ta zluradost nikoga nije usrećila, ali svi se nje čvrsto držimo. Možda zato što je, na kraju dana, mnogo lakše radovati se tuđem padu nego graditi sopstveni uspjeh. Ili bar tako deluje.
Jer, ako bismo jednom pokušali da se radujemo tuđoj sreći kao sopstvenoj — možda bismo, ko zna, na kraju bili čak i srećni ljudi. Ali eto, da ne žurimo — ima vremena, ako nema nade. Zluradost je, ipak, dio tradicije. A tradiciju treba njegovati… dok nam se ne smuči.
