Ako neke od narednih godina sajam ne bude na istoj lokaciji, to će izazvati žal kod onih ljudi koji su navikli na čarobnu kupolu i broj 1
Bogdan Tirnanić je tvrdio da je “američki film – pleonazam”. U toj izjavi ima sasvim dovoljno humora, zbilje i provokacije. Iako nije što je nekad bila, možemo reći i da je “francuska književnost – pleonazam”. Uvrijediće se i ljubitelji skandinavske, američke, latinoameričke, italijanske, ruske pa i srpske književnosti, ali francuska književnost odavno prevazilazi granice i kroz jezik širi kulturu. Ideja frankofonije baca svjetla daleko. Treba imati u vidu da je francuska književnost prigrlila Siorana, Kunderu, Ljosu, Amina Malufa, ali na određeni način i Florijana Zelera, Karera, Kiša i Kortasara. Nije ih otela, već im je priredila dobrodošlicu u svoju književnost i još bolje te pisce predstavila svijetu.
Jedan od takvih pisaca je i Matijas Enar. Ko god je čitao njegova djela Zona ili Busola, ili bilo koju njegovu knjigu, može smatrati Sajam knjiga u Beogradu uspješnim jer je na otvaranju govorio upravo Matijas Enar. Zemlja gost bila je Francuska, a slogan je bio “Živele knjige!” u skladu sa nesuđenim sloganom “Vive La France!”.
Kad se završi Sajam knjiga, iz uprave će vjerovatno objelodaniti podatke o broju posjetilaca, prodatim kartama i najprodavanijim knjigama, najuspješnijim izdavačima. Ali sudeći po gužvi, po frekvenciji ljudi, činilo se da je svaki dan bio poput školskog dana. Vrvjelo je od ljudi, ali to ne znači da su svi novac trošili na knjige, moguće je da je bilo i mnogo onih koji su došli samo da vide što ima novo, da prošetaju, što je naravno legitimno. Možda je i to što su ovo bili najtopliji oktobarski dani u poslednjih nekoliko godina doprinijelo da se ljudi sjate u sajamske hale.
Zanimljivo je bilo proći pored štandova manjih izdavača, jer se oni na sve načine dovijaju kako bi bili upečatljivi, pa skreću pažnju ili jarkim bojama ili svedenim dizajnom. Veliki izdavači nemaju smisla za granicu u brendiranju svojih štandova, pa hengeri i posteri katkad djeluju kontraproduktivno, više odbijaju nego što privlače ljude, dok manji štandovi poput Kosmosa ili Štrika predstavljaju pravu mjeru stila. Što se dizajna štanda, postera i korica tiče, ovo je godina u kojoj se najviše odmaklo, jer se jasno vidi da izdavači konačno shvataju važnost dobrog dizajna. Vulkančić i Kreativni centar primjenjuju nove tokove dizajna.
I ove godine diskutovalo se o pljeskavicama. S pravom, jer je sajam tako pozicioniran da ljudi koji provode čitav dan na sajmu jednostavno nisu u prilici da nešto na brzinu i s nogu pojedu. Otklon od pljeskavica je zaista poza, jer je to praktično pitanje. Posjetiocima bi bilo najlakše da pojedu po pljeskavicu, umjesto da izlaze i prelaze bulevar do Male Slavije, ili da idu do Brodića na picu ili u “Šest topola” gdje ih čekaju skockani konobari i malo jače cijene. U Beču, tom gradu koji drži do sebe, u većini muzeja može se popiti kafa i pojesti sendvič. Ni slike u Beču, ni knjige na Sajmu knjiga u Beogradu neće biti ništa manje dragocjene zbog sendviča ili pljeskavica. Sve je to fama i poza, stoga je šteta što pljeskavica nema.
Pošta Srbije učinila je dobar potez. Mnogo ljudi ima problem sa knjigama koje kupi, jer ne mogu po čitav dan da nose kese u rukama, a maltretiranje je izlaziti sa sajma do kola i ostavljati kese pune knjiga. Zato je Pošta Srbije omogućila posjetiocima sajma da knjige koje kupe ostave na njihovom štandu, i uz simboličnu sumu će Pošta poslati knjige na njihovu adresu, gdje god u Srbiji stanovali. Taj potez je za pohvalu.
I ove godine je pažnju skrenuo štand Vojislava Šešelja. Na mrežama se komentarisao snimak na kom se vidi Šešelj i mladi ljudi koji čekaju red kod njegovog štanda. Ali to je već bajata vijest. Takve vijesti zapravo doprinose Šešelju koji skreće pažnju čak i nazivom “D.O.O. Velika Srbija”. Svake godine mediji mu rade besplatan PR, a onda se iznova iščuđavaju otkud toliko mladih na njegovom štandu. Kad škole dovode đake na sajam, to ne znači da svi ti učenici vole književnost i da čitaju. Nekima je to ipak moranje. Zato mladi ljudi Šešelja gledaju kao influensera. On je poznato lice koje pravi šou. Većina mladih se tamo fotografiše zbog fame, a ne zbog knjiga i ideologije.
Sajam ima toliko širok spektar izdavača da ni deset Šešelja ne može zasjeniti činjenicu da je Sajam knjiga otvorio Matijas Enar, da se kupuju i dalje Frenzen, Ivo Andrić i Umberto Eko. Na sajmu štand ima i Vesna Dedić. Nastupa autonomno, sama je svoja gazdarica, kako i dolikuje prezimenu Dedić iz plemena Kuča.
Zanimljivo je da je na sajmu bio i štand “Narodni muzej Crne Gore”. U ponudi su imali odlična izdanja, od Lubardine monografije do knjige sa fotografijama princeze Ksenije Petrović Njegoš, koju nazivaju i “prva princeza fotograf”. Na tom štandu bila još jedna zanimljivost, prodaje se mala replika nekadašnje kapele sa Lovćena, košta 300 dinara. Pitanje je da li je to prva ili obnovljena kapela, ali svakako, kapele više nema, ali ipak se prodaje!
Prodaje se i mala bista kralja Nikole, ali on košta 500 dinara. Na štandu “Narodna biblioteka Srbije” mogu se naći replike starih mapa, ali i grafike Mihajla Petrova, kao i sjajne knjige o zenitizmu. Ljudi tvrde da na svakom štandu ima nešto fenomenalno i neotkriveno, samo je potrebno živaca, potrebno je kopati po knjigama.
Ove godine Laguna je pokrenula akciju izuzetnog naziva “Bestfeleri”. Riječ je o oštećenim knjigama koje su na velikom popustu. Ta igra riječi, da od “bestseleri” postanu “bestfeleri” odličan je primjer copyright-a i advertajzinga, nešto što privlači pažnju i postavlja drugo pitanje: da li knjige mogu biti oštećene, ako je tekst i dalje isti?
Kad god nestane sa sajma neki od poznatih starih izdavača, pojave se novi i krug se nastavlja. Ako neke od narednih godina sajam ne bude na istoj lokaciji, to će izazvati žal kod onih ljudi koji su navikli na čarobnu kupolu i broj 1. Tablice na automobilima i autobusima na parkingu ispred sajma govore jasno koliko je došlo ljudi iz Skoplja, Podgorice, Nikšića, Banjaluke, Zagreba i Sarajeva i naravno iz cijele Srbije. Sajam knjiga je praznik književnosti i obrazovanja. I biće uvijek. Ali i ovaj sajam je dokaz da mnogo ljudi mnogo voli knjige. Ti ljudi tokom godine štede, prave spiskove omiljenih knjiga i čekaju sajam i ta ljubav je nezaustavljiva.
Đuro Radosavović
Izvor: Velike Priče
