Piše: Stojan Stamenić
Jedna od velikih priča evropske animacije počela je filmom o automatizaciji koji je snimljen u neautomatizovanim uslovima. Nekoliko ljudi, improvizovane prostorije, papir, olovke, filmska traka… I mnogo, mnogo rada.
Nema šmekerskijeg odgovora na jeftine viceve o lijenim Crnogorcima. Pola decenije prije nego što će „Surogat“ (1961) osvojiti Oskar i ispisati važno poglavlje u istoriji svjetske animacije, Dušan Vukotić napravio je strašan sedmominutni film o robotu koji je dobio posao… pa odmah pokušao da pronađe nekoga da ga radi umjesto njega.
Sedam decenija kasnije, ta animirana komedija o automatizaciji „Nestašni robot“ (1956) – djeluje kao mangupska i opako dobra slutnja vremena vještačke inteligencije.
* * *
Poprište priče: Zagreb, proljeće 1956. godine. Nedovršeni kiparski atelje na Goljaku – daleko od slike koju sada imamo o studiju iz kojeg će se roditi jedna od najpoznatijih evropskih škola animacije. Tu je nekoliko mladih crtača… I film o robotu kojem se, jednostavno, ne radi.
Robot dobije zadatak da sredi laboratoriju dok njegov tvorac spava. Poslije izvjesnog vremena konstatuje ono što su milioni zaposlenih zaključili i prije i poslije njega: posao bi bio mnogo prijatniji kad bi ga radio neko drugi. Od rezervnih djelova zato napravi dva mala robota. Problem? Ne sastavi ih baš najbolje. Kad počnu da pomažu, krene haos. Urnebes!
Naš Vukotić, i odrastanjem i školovanjem vezan za Podgoricu, tada je imao samo 29. Šest godina kasnije stajaće na vrhu filmskog svijeta s Oskarom u rukama!
„Nestašni robot“ završen je 1956. kao prvi crtani film svježe osnovanog Studija za crtani film Zagreb filma. Traje svega sedam i po minuta, nema dijaloga i djeluje kao jednostavna saj-faj komedija. Ipak, sad kad ga pogledate, znajući šta će Vukotić napraviti narednih godina, ali i u kakvom svijetu živimo… Pa, postaje zabavno tu tražiti tragove budućnosti.
* * *
Vukotić je sastavio tim koji će ubrzo postati ozbiljna sila jugoslovenske animacije: scenario je pisao Andro Lušičić, crtali su Aleksandar Marks i Boris Kolar, animirali Vladimir Jutriša i Vjekoslav Kostanjšek, muziku je komponovao Aleksandar Bubanović, a scenografiju potpisao Zlatko Bourek. Kao da je Vukotić prije početka utakmice „slučajno“ okupio reprezentaciju Zagreb filma.
Bourek je izgradio laboratoriju punu neobičnih sprava, cijevi i mehanizama. U tim pozadinama već je mogao da se nasluti i budući, neponovljivi i u svijetu originalni vizuelni svijet zagrebačke animacije… Pa pojedini istraživači i teoretičari filma u toj laboratoriji „Nestašnog robota“ vide čak i „dalekog pretka“ – čijeg? Laboratorije „Profesora Baltazara“! Samo što ovaj Vukotićev naučnik ima problem koji Baltazar uglavnom neće imati: izum mu je mnogo lijen.
Sedam decenija kasnije, taj filmski ugao postaje gotovo bezobrazno savremen. Kako? Tako što prvo čovjek napravi mašinu da obavlja posao umjesto njega. Pa mašina napravi dvije nove mašine – da obavljaju posao umjesto nje. E, te nove mašine već nijesu sasvim pouzdane. Sistem počne da proizvodi greške. Zvuči poznato?
Godina je, da ponovimo, 1956… I, ako iz jednačine izbacimo šrafove a ubacimo algoritme, priča lagano počne da zvuči kao nešto što smo mogli da pročitamo prošle sedmice… I ne, ne treba Vukotiću sad naknadno pripisivati proročanstvo o ČetGPT skalameriji i generativnoj vještačkoj inteligenciji. Ali, slutnja mu jeste neodoljiva!
Sedam decenija prije ovih naših rasprava o tome koje poslove možemo da prepustimo mašinama i koliko kontrole u tom procesu gubimo – Vukotić od gotovo iste jednačine pravi geg. I upravo tu njegov humor postaje mnogo moderniji nego što izgleda. Problem nije to što je mašina zla; problem je što preuzima ljudsku logiku!
Čim dobije posao, naš neodoljivi robot pokušava da nađe nekoga drugog da ga obavlja umjesto njega. I nikako nije nekakav proto-terminator. Ne planira uništenje čovječanstva, niti zaključuje da smo mi, ljudi, suvišni. Naš junak čini nešto mnogo ljudskije: delegira. Kakva fora… Vukotićeva tehnološka noćna mora nije mašina koja je postala monstrum, nego izum koji je isuviše dobro naučio kako funkcioniše njegov tvorac.
* * *
Jasno vam je: „Nestašni robot“ tu prestaje da bude samo dječja saj-faj komedija. Već se nazire satira automatizovanog svijeta i čovjeka koji, pokušavajući da tehnologijom ovlada okolinom, završava zarobljen u sopstvenom tehnokratskom sistemu.
Pet godina kasnije stići će „Surogat“. I naravno, sve će odjednom biti jasnije. U „Surogatu“, tom filmu koji je oduševio Volta Diznija, čitav svijet može da se naduva, proizvede, zamijeni i odbaci. Plaža, automobil, partnerka, morski pas – sve je proizvod. Tehnologija više nije samo alat; postala je način postojanja…
„Nestašni robot“ zbog toga izgleda kao mali prasurogat: prva skica svijeta u kojem čovjek izmišlja sisteme da sebi, kao, olakša život – da bi potom samo otkrio da je postao manje slobodan.
Vizuelno? Film je jednako zanimljiv. Dušan tu još nije stigao do radikalne stilske jednostavnosti koja će ga proslaviti. Postoje tu i jasni tragovi diznijevske tradicije: likovi imaju volumen, prostor ima dubinu, pokreti teže ka prirodnosti… A animacija još pokušava da uvjeri oko da crtež imitira stvarni svijet.
Vuk Bačanović: Zbog čega Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i Bosanci?
Ipak, nešto se tu već buni! Onda kada geg postaje važniji od realističnog pokreta; kada linija traži slobodu… Forma se već pojednostavljuje, pozadina postaje dio ideje. Znači Vukotić još govori jezikom animacije koju je zatekao, ali već počinje da izmišlja sopstveni. Praktično gledamo Vukotića na pola puta između Diznija i – Vukotića!
Narednih godina put će postati još jasniji. „Kauboj Džimi“ (1957) udaraće po vesternu, „Veliki strah“ (1958) po hororu, „Koncert za mašinsku pušku“ (1958) po gangsterskom filmu… A predivna „Krava na Mjesecu“ (1959) ponovo će se igrati naučnom fantastikom.
* * *
„Nestašni robot“ nije dugo čekao prvu ozbiljnu potvrdu. Studio za crtani film Zagreb filma počeo je da radi 1. maja 1956, a već tokom ljeta njegov „kratki metar“ stigao je u Pulu, gdje je Vukotić dobio Zlatnu arenu za pionirski rad na crtanom filmu! U istraživanjima istorije Zagreb filma navodi se kao prva autorska nagrada dodijeljena crtanom filmu u tadašnjoj Jugoslaviji.
Taj put je bio zapanjujuće kratak. Godina 1956: lijeni robot. Godina 1962: Oskar. A između – manje od šest godina u kojima se dogodila mala revolucija. Uspjeh filma nije naknadno izmišljen tek nakon što je Vukotić postao slavan. Već u septembru 1956. „Književne novine“ pisale su o „Nestašnom robotu“ kao duhovitom i tehnički uspjelom filmu – i odličnom prijemu u Puli. Niko tada nije mogao znati da će jedan od ljudi iz tih improvizovanih prostorija, nekoliko godina kasnije promijeniti istoriju evropske animacije… Ali publika je već aplaudirala.
A Vukotićeva priča tu postaje posebno važna za Crnu Goru. Jer opet, Dušanov život i formiranje nijesu počeli u Zagrebu. Rođen u porodici slavnih crnogorskih ratnika i vojskovođa, odrastao je i školovao se u Podgorici. Poslije Drugog svjetskog rata otputovao je u Zagreb na studije arhitekture, a arhitekta, srećom po film, nije postao.
Crtao je karikature i učio animaciju dok se taj zanat u jugoslovenskoj kinematografiji tek stvarao. I nije Vukotić došao u veliki studio koji je decenijama pravio crtane filmove. Pripadao je generaciji koja je morala da ga napravi… I sama sebi odredi pravila.
Znate to već: umjesto raskošne animacije po uzoru na Dizni, zagrebačka škola krenuće prema redukciji, grafičkoj jednostavnosti, apsurdu i modernom dizajnu. Animirani film od tog trenutka više nije morao da bude bajka! Mogao je da govori o ratu, potrošačkom društvu, birokratiji, tehnologiji – i čovjeku koji više nije siguran upravlja li sistemom ili sistem upravlja njime. E, Dušan je jedan od onih koji su taj zaokret najdalje trasirali.
* * *
Divna kulminacija je, naravno, „Surogat“; početkom šezdesetih Vukotić postaje prvi autor izvan Sjedinjenih Američkih Država čiji je film ovjenčan Oskarom. Ukratko, momak koji je odrastao u predratnoj i ratnoj Podgorici uspio je da pobijedi Diznija na njegovom terenu.
I zato je zgodno sada, 70 godina nakon premijere „Nestašnog robota“, vratiti film na početak te priče. Ne zato što je riječ o Vukotićevom remek-djelu (najveći filmovi tek će doći), nego zato što možemo vidjeti kako se veliki autor tek sklapa. Baš kao njegov robot…
I da, poneki šraf još nije na pravom mjestu; Dizni još viri iza ugla; crtež još nije potpuno oslobođen, a ideje o čovjeku zarobljenom u tehnokratskom svijetu tek se pomaljaju… Satira automatizacije još je svedena na geg, ali „Surogat“ čeka iza ćoška. Mašina je već uključena.
Najljepša ironija možda se najviše ogleda u tome što je jedna od velikih priča evropske animacije počela filmom o automatizaciji koji je snimljen u gotovo potpuno neautomatizovanim uslovima. Nekoliko ljudi, improvizovane prostorije, papir, olovke, filmska traka – i rad, rad, rad, mnogo ručnog rada.
Sada bismo Vukotićevom robotu vjerovatno dali računar, dobar vaj-faj i rekli mu da sve završi do petka. A on bi, sasvim ljudski, opet napravio dva manja robota… I otišao da spava.
Izvor: Pobjeda
