Piše: Rade Maroević
Neobična tišina spustila se na ulice iranskih gradova, dok đubretari polako sklanjaju tragove sukoba vladinih snaga i demonstranata, koji su, protestujući zbog sveopšteg raspada države, zadali najozbiljniji udarac Islamskoj Republici još od prevrata 1979. godine. Teheran je izbrojao oko 3.000 sahrana, dok demonstranti tvrde da je broj dramatično veći. Vlasti za nerede krive strane agente, za koje su pre svega pola godine tvrdili da su pobeđeni posle 12 dana dugog rata sa Izraelom i SAD. Američki nosač aviona „Abraham Linkoln“ i dalje plovi ka Persijskom zalivu.
„Oni povezani sa Izraelom i Sjedinjenim Državama izazvali su ogromnu štetu i ubili hiljade ljudi… Nećemo uvlačiti zemlju u rat, ali nećemo dozvoliti da domaći ili strani kriminalci ostanu nekažnjeni“, zapretio je iranski verski vođa, ajatolah Ali Hamnei, nekoliko dana pošto su utihnuli protesti na ulicama bezmalo svih većih gradova u toj državi.
Njegove reči, kako se čini, najpažljivije su slušali učesnici protesta koje su, tokom dve nedelje neizvesnosti, pohapsili policajci, pripadnici Basidž milicije i Revolucionarne garde. Iza rešetaka se, prema konzervativnim procenama, nalazi oko 20.000 demonstranata, čija je budućnost neizvesna s obzirom na to da su ih verski lideri nazvali „neprijateljima Boga“.
Rade Maroević: Senka Gadafijeve Zelene knjige nad Libijom – Sve je isto, samo njega nema
Islamska Republika, suštinski nastala kada se ajatolah Rukolah Homeini 1. februara 1979. godine u Teheranu iskrcao iz „Er Fransovog“ aviona, preživela je najozbiljniji izazov i kupila izvesno vreme mira, čije će trajanje zavisiti od sposobnosti državnog aparata da reši ključne životne probleme Iranaca.
Verskim liderima, čini se, najveću brigu zadaje evolucija otpora, čiji su lideri pre desetak godina tražili promene politika i ukazivali na teškoće u svakodnevnom životu. U poslednjem talasu, učesnici protesta zahtevali su rušenje režima i ajatolahu Hamneiju uzvikivali „smrt diktatoru“.
Od prevrtanja kontejnera, protesti su izrasli u ozbiljne oružane obračune, paljenje vladinih zgrada i džamija. Policija je, iz svakojakog naoružanja, pucala u masu ljudi. Hiljade ljudi su ubijene i ranjene.
Posle nereda – sahrane „mučenika“ i „izdajnika“
Grupa radnika slagala je crne vreće na pod mrtvačnice u Teheranu, odvajajući pažljivo „mučenike“ od „kriminalaca“. Svedoci tvrde da su se na brzinu umotana tela ubijenih razlikovala samo po boji nalepnica kojima su bili označeni. Zelenih za „mučenike“ i crvenih i belih za izdajnike Islamske revolucije.
Prema bojama, navodno, određivan je i način na koji su sahranjivani – prvi umotani u iranske zastave i ispraćeni zaklinjanjem na odbranu Homeinijevog puta, dok su drugi u tišini spuštani u rake.
Tačan broj mrtvih, ni posle nedelju dana zatišja i postepenog „oslobađanja“ komunikacija nije u potpunosti poznat. Vlasti tvrde da je stradalo 3.117 osoba, dok je opozicija poimence izbrojala više od 4.500 žrtava. Najcrnje procene govore o 15.000 tela.
Broj povređenih meri se desetinama hiljada.
U ime Alaha, milostivog, samilosnog – među vernicima su ljudi koji su bili iskreni u posvećenosti Alahu, neki od njih su ispunili svoje dužnosti – poruka je koja je čitana na ispraćajima „mučenika“ ili „dece nacija“ čija je žrtva poređena sa onom koju su prineli ubijeni tokom osam godina rata sa Irakom.
Ukupno, vlasti su pobrojale 2.427 „mučenika“.
„Čistota njihovih tela je spaljena, udovi otkidani, glave odrubljivane. Ni nad mrtvim telima nije bilo milosti“, objavila je agencija Tasnim, bliska Revolucionarnoj gardi.
Pogled iz perspektive nesuđenog „mučenika“
„Sedeo sam sa prijateljima u restoranu, kada je iznenada nastao haos… Vlasnik nam je rekao da odmah odemo i za nama zaključao vrata“, reči su jednog od ranjenih pripadnika neke od bezbednosnih službi, čije je reči prenela agencija Tasnim.
Netom izbačeni iz lokala, našli su se na putu grupe od nekoliko stotina ljudi, od kojih su neki mahali mačevima i pištoljima i pretili da će upaliti sve otvorene radnje.
„Podigao sam pogled i metak me pogodio u lice“, rekao je.
„Paljenje džamija i Kurana neće rešiti probleme… Ne želimo da nezreli mladi ljudi, slušajući tuđe reči, skrnave džamije i Kuran pod maskom protesta. Ukoliko je ekonomija problem i ja želim da se taj problem reši, ali ne paljenjem svetilišta“, rekao je ovaj neimenovani pripadnik policije.
Iran iz vizije demonstranata
Reke demonstranata išle su ulicama Mašada, pre nego što je policija na njih ispalila patrone suzavca, citira Njujorker jednog od učesnika protesta. „Oko osam uveče, internet je isključen i policija je počela da puca“.
Učesnici protesta su se bacili na zemlju pokušavajući da izbegnu metke. Neki su, već pogođeni, krvarili naslonjeni na betonske ograde ili po leđima demonstranata koji su pokušavali da ih odnesu što dalje od tog mesta.
„Tokom tri naredne noći, ulice mog grada pretvarale su se u polja smrti“, rekao je taj demonstrant, tvrdeći da su tela bila pobacana po parkovima i bolnicima širom grada.
Među žrtvama je, tvrdi, bilo i dece. Samo u noći između 8. i 9. januara u jednu od gradskih bolnica dopremljeno je 150 tela.
„Porodicama su naplaćivane posebne kazne kada su htele da preuzmu tela ubijenih. Morali su da potpišu dokument u kojem je pisalo da su ih ubili demonstranti ili da su umrli prirodnom smrću“, rekao je.
Nakon što je internet isključen, stanovnici su upozoreni da će biti osuđeni na dve godine zatvora ukoliko ih uhvate kako koriste „Starlink“.
Iran iz vizije Alija Hamneija
Analitičari smatraju da iranski vrhovni verski lider Ali Hamnei neće napraviti preterane ili nagle ustupke, pre svega jer je bio svedok dva događaja koja su u dobroj meri uobličila njegov pogled na politiku.
Prvi je odnos šaha Reze Pahlavija prema protestima 1978. i 1979. godine, kada je imao priliku da svedoči o odnosu vladara Irana prema demonstrantima i njegovim rečima: „Čuo sam glas vaše revolucije.“ Drugi je raspad Sovjetskog Saveza i potezi Mihaila Gorbačova.
Ali njegov režim se, uz dramatičnu inflaciju, nedostatak energenata, vode i hrane, nalazi u situaciji kada bi insistiranje na postojećem stanju predstavljalo političko samoubistvo, pa se mogu očekivati „korekcije kursa“.
Tako se i tumači i prekid donedavno rigidne politike prema nošenju hidžaba, na čemu vlasti više ne insistiraju.
Ali Hamnei ima 86 godina i navodno je ozbiljno bolestan. Od 1979. godine, Iranom su vladala samo dva čoveka – on i Homeini. Ko bi ga i na koji način mogao naslediti, predmet je brojnih spekulacija.
Jedna od najčešćih je da bi vlast mogla da preuzme Revolucionarna garda, ali dobri poznavaoci smatraju da je to malo verovatno, zbog priličnog odijuma koji mase Iranaca osećaju prema toj formaciji, kao i zbog činjenice da Islamska Republika nije južnoamerička diktatura.
Hamnei, do sada, nije imenovao naslednika. Nostalgija za šahom, koja se pojavila tokom demonstracija, čini se više kao rezultat praznine koju su izazvali verski lideri nego stvarnom političkom opcijom. Ukoliko već izvesni naredni protesti ne pokažu suprotno.
Izvor: RTS
